Kada govorimo o međunarodnom komuniciranju, ne možemo, a da ne pomenemo i fenomen kulture, te povezanosti načina komuniciranja, kulture određenog društva, te aktuelnih problema u društvu, kao i djelovanja medija u sklopu tog društva. Brojni intelektualci i teoretičari medija napadaju medije za sve što je loše u društvu. Ponekad je to njihova vlastita nemoć da napadnu samo društvo i politiku koja tvori određeno društvo, pa je lakše samo svoje negodovanje sistemom uputiti na napade medija, nego na tvorce medija i medijske politike. Svako društvo, zapravo ima medije kakve zaslužuje.[1] Savremene države veoma mnogo učestvuju u međunarodnom komuniciranju da bi se dokopale informacija od značaja za spoljnopolitičko odlučivanje. Istovremeno, države se bave međunarodnim komuniciranjem i propagandom smatrajući to za neraskidiv dio strategije i taktike vođenja spoljne politike, pridobijanja saveznika i suzbijanja protivnika. Kulturni imperijalizam je ekstremna teza između koje se situira generalno stanovište o efektima međunarodnog komuniciranja. Dakle, umjesto unifikacije svijeta i međunarodne zajednice, njena mobilizatorska zastava je održanje nacionalnog, kulturnog, rasnog, jezičkog itd. pluralizma.[2]
Još u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948. godine, međunarodno komuniciranje se vidi kao prenos ideja, kulturnih tvorevina, simbola i informacija kao nužno blagotvorni proces i otuda se proklamiraju kao tokovi koji ne bi smjeli da poznaju nikakva ograničenja. Brze i učinkovite reakcije, praćene intenzivnim i prikladnim akcijama odnosa s javnostima imaju funkciju da smanje probleme, otklone nepoželjne efekte u koje spada i kulturni šok. Kulturni šok događa se kada ljudi svjesno ili nesvjesno shvate da se gotovo sve što se tiče zemlje domaćina i načina na koji se u njoj živi razlikuje od domaće kulture. Na međunarodnom tržištu mora se uzeti u obzir složenost društveno-kulturnih osobnosti. Izazov nije samo u komuniciranju sa novim međunarodnim klijentima nego i u poslovanju s međunarodnim partnerima čije osobnosti i jezici stvaraju brojne probleme tzv. kulturne distance.
Kulturna distanca odnosi se na količinu razlika između kulturnih varijabli kao što je npr. jezik. Svako u komunikacijskom odnosu želi biti slobodan, manje opterećen normama i konvencijama. Međutim, nije dovoljno samo poznavati sebe i kulturu iz koje potječemo, neophodno je razumjeti i druge, a to znači poistovjetiti se, uživiti se u razmišljanja i osjećanja drugog. [3]Naše vrijednosti, prioriteti i običaji oblikuju se prema kulturi u kojoj rastemo. S obzirom na sve učestalije međukulturalne kontakte razumijevanje komunikacije među kulturama izuzetno je važno. Ketty O. Locke u knjizi „Business and Administrative Communication“ citira Brendu Arbelaez koja smatra da uspješan međunarodni komunikator treba:
- znati da su njegove omiljene vrijednosti i ponašanja pod utjecajem kulture i nisu uvijek nužno „ispravni“;
- biti fleksibilan i otvoren promjene;
- biti osjetljiv na verbalno i neverbalno ponašanje;
- znati vrijednosti, uvjerenja i praksu u drugim kulturama;
- biti osjetljiv na razlike među pojedincima unutar kulture.
N. Luhmann je govorio o toriji socijalnih sistema, te je smatrao da je naša svijest formirana uvijek okolinom u kojoj se komunikacije dešavaju te da sredina kreira način mišljenja i ponašanja. Komunikaciju vidi kao osnovu socijalnog života, koja se odvija kodovima poznatim nekoj sredini. Svako društvo ima svoj komunikacijski kod koji zavisi od stepena razvijenosti tog društva. Kodovi su promjenljivi, mada postoje i oni koji su konstantni (npr.pravno izricanje kazni, diplomatski rječnik) i svi oni koji su vijekovima isti i koji se prilagođavaju svim društvima i kulturama te njihovim shvatanjima i ponašanju. Na osnovu komunikacijskih relacija određuje se struktura jednog društva. Kulture možemo podijeliti u dvije kategorije: visokog i niskog konteksta.
Kulture visokog konteksta su one gdje je većina informacija izvedena iz konteksta poruke i mali broj informacija se eksplicitno prenosi. Tu spadaju: japanska, arapska, latinoamerička kultura. Kulture niskog konteksta su one gdje je kontekst manje važan. Većina informacija je tačno eksplicitno objašnjena. Njemačke, skadinavske i sjevernoameričke kulture su niskog konteksta.[4] Danas u svijetu egzistiraju tzv. otvorena i zatvorena društva, i kao takve ih treba razumjeti. Samo otvoren sistem zajedničkog socijalnog funkcionisanja može da se razvija i donese nam funkcionalnost koja zadovoljava želje i principe modernog čovjeka. Komunikacija je totalna onda kada se obavlja pri potpunoj kompleksnosti i pisane i izgovorene komunikacije i slike, i razumijevanju drugih dijelova podsistema. Ono što trebamo zapamtiti jeste da je svijest ta, koja je nosilac svih komunikacijskih procesa.[5]
[2] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis,Zagreb-Sarajevo, 2008, str 345.
[3] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis,Zagreb-Sarajevo, 2008, str 344.
[4] Kečo,Emina, Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo, 2006, str81.
[5] Radojković, Miroljub,Međunarodno komuniciranje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1987, str 40.
Nema komentara:
Objavi komentar