"Doktrina šoka i kapitalizam katastrofe"

Pojmovi „doktrina šoka“ i „kapitalizam katastrofe“ interesantni su za sve one koji se bave dubljim analizama događaja koje nam plasiraju masovni mediji, ali i zbog toga što nude novi način posmatranja političkih dešavanja u svijetu o kojem mediji ne izvještavaju i ne govore. Doktrina šoka je takos našla svoje mjesto i u medijima. Autorica djela „Doktrina šoka i kapitalizam katastrofe“, Naomi Klein, ističe da je za primjenu ove doktrine potrebna određena prilika i država čiji sistem može da se uništi i zamijeni idejom slobodnog tržišta.[1] Diljem svijeta, u Britaniji, u SAD-u, u Aziji te na Bliskom Istoku postoje "moćnici" koji zarađuju na haosu, te iskorištavaju krvoprolića i katastrofe da okrutno i nemilosrdno preobraze svijet  prema svojim zamislima. Oni su doktori šoka. Dakle, Klein nam u svom djelu otkriva postojanje plaćenika u savremenim sukobima u svijetu, koji su zaslužni za najstrašnija mučenja ljudi, psihološki i fizički, što nas navodi na razmišljanja o savremenoj politici. 

Sljedeća bitna odrednica za razumijevanje doktrine šoka jesu „Čikaška škola ekonomije“ (Chicago scool of economics) i Milton Friedman[2] kao njen najznačajniji predstavnik. Friedman je smatrao da brzina i velike, neočekivane ekonomske promjene izazivaju psihološku reakciju javnosti i pomažu u prilagodbi novonastaloj situaciji, što je nazvao ekonomskom „šok-terapijom“. Na ovaj način se svrgavaju „zastarjeli“ sistemi, koji su u suprotnosti sa  razvojem slobodnog tržišta. Ono što se zapravo dešava sa malim zemljama, prema mišljenju ove autorice, a o čemu mediji ne govore jeste upravo primjena „šok terapije“. Šok doktrina je već korištena u južnoameričkim ekonomijama 1970-tih godina, zatim u Poljskoj i Rusiji i zemljama Azije. Zapravo, mediji gotovo nikada ne izvještavaju o stvarnim razlozima i uopće o pravima napada na određene zemlje. Tu su mediji prije u službi podržavanja jedne ili druge strane, a najbolji primjer je Čile. Medijski podešen rat u Čileu i snimci golih izmučenih trupala, predstavili su Čile kao opasno podneblje poznato po nasilju. O ubijanju i mučenju ljudi u Čileu od strane američke vojske nije bilo informacija u medijima.[3] Kompleksni problem „kapitalizma katastrofe“ opisuje na koji način korporacije profitiraju od katastrofa. Katastrofe o kojima govori Klein su: ratovi, teroristički napadi, a to mogu biti i prirodne katastrofe, te promjene društvenih uređenja koje rezultiraju ekonomskim prevratima. I neka novija dešavanja za Klein predstavljaju pokušaj primjene doktrine šoka. 11. septembar, na primjer, Washingtonu je bio razlog da prestane propitivati da li druge države žele američku „slobodnu trgovinu i demokraciju“, i da je počne nametati šokom i vojnom silom.

„Jedan tržišni analitičar komentirao je osobito unosno tromjesečje energetske tvrtke Halliburton: »Irak se pokazao boljim nego što se očekivalo.« Bilo je to u listopadu 2006, tada najkrvavijem zabilježenom mjesecu rata — 3709 iračkih civilnih žrtava. Unatoč tome, malo je dioničara uspjelo obuzdati svoje oduševljenje ratom koji je samo toj kompaniji donio čistih 20 milijardi američkih dolara zarade.“ (Klein, 2008: 33)

Bushova administracija tom prilikom koristi strah izazvan napadima, ne samo da započne „rat protiv terora“, nego i da ga pretvori u gotovo potpuno profitabilan poduhvat. Kada se govori o okupaciji Iraka, Naomi Klein (2007) smatra da se radi o najvećem eksperimentalnom mehanizmu primjene ove doktrine. Autorica navodi da se sa 11. septembrom medijski stvara novi neprijatelj i da upravo tada počinju priče o „sukobu civilizacija“, te da kapitalizam katastrofe postaje ekonomija sagrađena na strahu. [4]Ono što ostaje zemljama u kojima se primjenjuje šok terapija jeste uništena javna infrastruktura, bogata manjina, povećanje nezaposlenosti, veliko siromaštvo. Autorica Naomi Klein se vodi mišlju da su posljednjih desetljeća širom svijeta šokovi i katastrofe namjerno korišteni u svrhu primjene principa slobodne ekonomije, što rezultira privatizacijom u korist velikih korporacija i korumpiranih vlada. Ekstremne mjere daleko se lakše provode u tiranijama nego u demokratskim sistemima. Zbunjenosti svakako doprinose i mediji. „Jednom kada je taktika bila usavršena, nove prilike su se počele sve više umnožavati.“ (Klein, 2008: 210) Još jedan od problema koji ističe autorka, a koji se  godinama uporno ignoriše, iako je već opće poznata stvar, jeste angažiranost plaćenika u vojnim akcijama SAD-a širom svijeta, koji primjenjuju nezamislivo nasilje, a za koje se potom okrivljuju „pristalice nepoželjnih vlada“. Ovakav stav može se naći kod mnogih analitičara i novinara, a za šta postoje i brojni dokazi.

Zanimljiva je i snimka dnevnika CBS-a u kome se otvoreno poziva na nužnost sprovođenja „doktrine šoka i straha“ pri čemu slijedi izjava: „ ... potreban je jedan minut za efekte kao u Hirošimi.“ Također, vezano za snimak pogubljenja Saddama Husseina, nailazimo na medijske izjave kako se radi o „plemenitoj stvari koja bi svima trebala biti jasna.“ Pogledajte film "The Shock Doctrine" Ovo je posebno bitno, sa aspekta izučavanja stvarnih interesa i onoga što se predstavlja u medijima. S druge strane uočava se politička manipulacija medija. Klein smatra da faktor iznenađenja više nije moguć i da postajemo otporni na šok i da zbog toga ova doktrina postaje nedjelotvorna. U smislu medijskog posmatranja ovog fenomena, postaje upravo zabrinjavajuća ta otpornost na šok.

---

 [1]Autorica Naomi Klein (2007) pri tome upoređuje ekonomsku doktrina šoka i medicinsku šok terapiju, zbog  osobine da „briše“ postojeće i nameće nešto sasvim novo. Šok terapija je primjenjivana u psihijatriji u tajnim eksperimentima doktora psihijatrije Ewana Camerona u suradnji s američkom CIA-om.

[2]  Milton Friedman je veliki guru pokreta neobuzdanog kapitalizma i čovjek kojem su pripisivali stvaranje priručnika suvremene i hipermobilne, globalne ekonomije.

[3] Naomi Klein u dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ navodi i potkrepljuje snimkama primjenu tehnika torture: silovanja, svlačenja odjeće, vađenja očiju, te psihološkog mučenja od strane američkih plaćenika.

 [4] U dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ Naomi Klein nam daje uvid u televizijsku izjavu američkog predsjednika Busha,  koji se u tom trenutku obraća cijelom svijetu: „ Ono u što sam siguran je da su to sve zli ljudi“ (misleći pri tome na muslimane).