Pojmovi „doktrina šoka“ i „kapitalizam
katastrofe“ interesantni su za sve one koji se bave dubljim analizama događaja koje nam plasiraju masovni mediji, ali i zbog toga što nude novi način posmatranja političkih dešavanja u svijetu o
kojem mediji ne izvještavaju i ne govore. Doktrina šoka je takos našla svoje mjesto i u medijima. Autorica djela „Doktrina šoka i
kapitalizam katastrofe“, Naomi Klein, ističe da je za primjenu ove doktrine potrebna
određena prilika i država čiji sistem može da se uništi i zamijeni idejom
slobodnog tržišta.[1] Diljem svijeta, u Britaniji, u SAD-u, u Aziji
te na Bliskom Istoku postoje "moćnici" koji zarađuju na haosu, te
iskorištavaju krvoprolića i katastrofe da okrutno i nemilosrdno preobraze
svijet prema svojim zamislima. Oni su doktori šoka. Dakle, Klein nam u svom djelu otkriva postojanje plaćenika u savremenim sukobima u
svijetu, koji su zaslužni za najstrašnija mučenja ljudi, psihološki i fizički,
što nas navodi na razmišljanja o savremenoj politici.
Sljedeća bitna odrednica
za razumijevanje doktrine šoka jesu „Čikaška škola ekonomije“ (Chicago scool of economics) i Milton Friedman[2] kao njen najznačajniji predstavnik. Friedman je
smatrao da brzina i velike, neočekivane ekonomske promjene izazivaju psihološku
reakciju javnosti i pomažu u prilagodbi novonastaloj situaciji, što je nazvao
ekonomskom „šok-terapijom“. Na ovaj način se svrgavaju „zastarjeli“ sistemi,
koji su u suprotnosti sa razvojem
slobodnog tržišta. Ono što se zapravo dešava sa malim zemljama, prema mišljenju
ove autorice, a o čemu mediji ne govore jeste upravo primjena „šok terapije“.
Šok doktrina je već korištena u južnoameričkim ekonomijama 1970-tih godina,
zatim u Poljskoj i Rusiji i zemljama Azije. Zapravo, mediji gotovo nikada ne
izvještavaju o stvarnim razlozima i uopće o pravima napada na određene zemlje.
Tu su mediji prije u službi podržavanja jedne ili druge strane, a najbolji
primjer je Čile. Medijski podešen rat u Čileu i snimci golih izmučenih trupala,
predstavili su Čile kao opasno podneblje poznato po nasilju. O ubijanju i
mučenju ljudi u Čileu od strane američke vojske nije bilo informacija u medijima.[3] Kompleksni problem
„kapitalizma katastrofe“ opisuje na
koji način korporacije profitiraju od katastrofa. Katastrofe o kojima govori
Klein su: ratovi, teroristički napadi, a to mogu biti i prirodne katastrofe, te
promjene društvenih uređenja koje rezultiraju ekonomskim prevratima. I neka
novija dešavanja za Klein predstavljaju pokušaj primjene doktrine šoka. 11. septembar,
na primjer, Washingtonu je bio razlog da prestane propitivati da li druge
države žele američku „slobodnu trgovinu i demokraciju“, i da je počne nametati
šokom i vojnom silom.
„Jedan tržišni
analitičar komentirao je osobito unosno tromjesečje energetske tvrtke
Halliburton: »Irak se pokazao boljim nego što se očekivalo.« Bilo je to u
listopadu 2006, tada najkrvavijem zabilježenom mjesecu rata — 3709 iračkih
civilnih žrtava. Unatoč tome, malo je dioničara uspjelo obuzdati svoje
oduševljenje ratom koji je samo toj kompaniji donio čistih 20 milijardi
američkih dolara zarade.“ (Klein, 2008: 33)
Bushova administracija tom prilikom koristi strah
izazvan napadima, ne samo da započne „rat protiv terora“, nego i da ga pretvori
u gotovo potpuno profitabilan poduhvat. Kada se govori o okupaciji Iraka, Naomi
Klein (2007) smatra da se radi o najvećem eksperimentalnom mehanizmu primjene
ove doktrine. Autorica navodi da se sa 11. septembrom medijski stvara novi
neprijatelj i da upravo tada počinju priče o „sukobu civilizacija“, te da
kapitalizam katastrofe postaje ekonomija sagrađena na strahu. [4]Ono što ostaje zemljama u kojima se primjenjuje
šok terapija jeste uništena javna infrastruktura, bogata manjina, povećanje
nezaposlenosti, veliko siromaštvo. Autorica Naomi Klein se vodi mišlju da su
posljednjih desetljeća širom svijeta šokovi i katastrofe namjerno korišteni u
svrhu primjene principa slobodne ekonomije, što rezultira privatizacijom u korist
velikih korporacija i korumpiranih vlada. Ekstremne mjere daleko se lakše
provode u tiranijama nego u demokratskim sistemima. Zbunjenosti svakako
doprinose i mediji. „Jednom kada je taktika bila usavršena, nove prilike su se
počele sve više umnožavati.“ (Klein, 2008: 210) Još jedan od problema koji
ističe autorka, a koji se godinama
uporno ignoriše, iako je već opće poznata stvar, jeste angažiranost plaćenika u
vojnim akcijama SAD-a širom svijeta, koji primjenjuju nezamislivo nasilje, a za
koje se potom okrivljuju „pristalice nepoželjnih vlada“. Ovakav stav može se
naći kod mnogih analitičara i novinara, a za šta postoje i brojni dokazi.
Zanimljiva je i snimka dnevnika CBS-a u kome se
otvoreno poziva na nužnost sprovođenja „doktrine šoka i straha“ pri čemu
slijedi izjava: „ ... potreban je jedan minut za efekte kao u Hirošimi.“ Također,
vezano za snimak pogubljenja Saddama Husseina, nailazimo na medijske izjave kako se radi o „plemenitoj
stvari koja bi svima trebala biti jasna.“ Pogledajte film "The Shock Doctrine" Ovo je posebno bitno, sa aspekta
izučavanja stvarnih interesa i onoga što se predstavlja u medijima. S druge
strane uočava se politička manipulacija medija. Klein smatra da faktor
iznenađenja više nije moguć i da postajemo otporni na šok i da zbog toga ova
doktrina postaje nedjelotvorna. U smislu medijskog posmatranja ovog fenomena,
postaje upravo zabrinjavajuća ta otpornost na šok.
[1]Autorica Naomi
Klein (2007) pri tome upoređuje ekonomsku doktrina šoka i medicinsku šok
terapiju, zbog osobine da „briše“
postojeće i nameće nešto sasvim novo. Šok terapija je primjenjivana u
psihijatriji u tajnim eksperimentima doktora psihijatrije Ewana Camerona u
suradnji s američkom CIA-om.
[2] Milton Friedman je veliki guru pokreta
neobuzdanog kapitalizma i čovjek kojem su pripisivali stvaranje priručnika
suvremene i hipermobilne, globalne ekonomije.
[3] Naomi Klein u
dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ navodi i potkrepljuje snimkama primjenu
tehnika torture: silovanja, svlačenja odjeće, vađenja očiju, te psihološkog
mučenja od strane američkih plaćenika.
[4] U dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ Naomi Klein nam daje uvid u
televizijsku izjavu američkog predsjednika Busha, koji se u tom trenutku obraća cijelom svijetu:
„ Ono u što sam siguran je da su to sve zli ljudi“ (misleći pri tome na
muslimane).
