Moć boja

Jesu li boje zaista toliko moćne ili su to samo slučajna poklapanja kojima ljudi daju preveliku važnost? Odgovor na to pitanje dala je stručnjakinja za boje Karen Haller koju je Logitech odabrao da svojim znanjem pomogne timu koji se krije iza njihove nove kolekcije pod imenom Logitech Colour Collection. Karen je tako otkrila skrivena pravila o bojama koja bi nam mogla pomoći pri budućem odabiru, bilo da se radi o odjeći, vozilu ili gadgetima. U skladu s tim pravilima, Logitechov Colour Collection tim napravio je tzv. "točak boja" koji bi mogao pomoći pri našem izboru boje. 

Svaka boja može stvoriti pozitivan, ali i neželjen efekt - primjerice, crna boja o pojedincu može reći da je elegantan i sofisticiran, ali isto tako i da je nedostupan ili rezerviran. Crvena pak znači toplinu i otvorenost osobe koja je nosi, čini je privlačnijom i poželjnijom jer je to također i boja strasti i požude, no isto tako može simbolizirati agresivnost, napadnost i želju za pažnjom. Prema riječima Karen, prava kombinacija boja može promijeniti prvi dojam o vama - boje mogu stimulirati, učiniti nas pristupačnijima i vedrijima, ali mogu i zastrašiti i učiniti da vas vide kao hladne, stroge ili dosadne osobe. 

Značaj prvog dojma

Šta se zapravo događa u našoj glavi kad upoznamo nekog? Sjetite se neke nedavne situacije u kojoj ste se susreli s novom osobom. Na temelju njezina načina govora, izraza lica, tjelesnog držanja, opuštenosti u kontaktu, samopouzdanja kojim (ni)je zračila, stekli ste dojam o njoj. Vjerojatno ste zamislili koje su njezine vrijednosti, kakva je u drugim situacijama, što voli, a da toga niste bili ni svjesni. Iz tog kratkog susreta stvorili ste cijelo bogatstvo uvjerenja o nekome koga ste tek sreli, a na temelju toga ste i (ne)svjesno donijeli odluku jeste li zainteresirani za nastavak druženja ili suradnju. Na temelju objektivno malog broja informacija, mi svi donosimo „velike“ zaključke. Iako prvi dojam drugima otkriva samo jedan dio vas, osobama koje vas tek upoznaju taj djelić predstavlja 100% onoga što znaju o vama. Raspolažu s krnjim informacijama o vama, a ipak će nesvjesno, slijedeći princip ekonomičnosti, pretpostaviti da taj isječak predstavlja cjelinu. 

Psihologijska istraživanja pokazuju da će nas drugi ljudi kasnije u velikoj mjeri doživljavati ovisno o tome kakav su prvi dojam stekli o nama. Primjerice, ukoliko pokažete zanimanje za ljude prilikom prvih susreta, drugi mogu steći dojam o vama kao o toploj osobi i kasnije možda ni neće primijetiti vašu odsutnost ili zaokupljenost nečim drugim. S druge strane, ako se u prvom susretu doimate odsutni, povučeni i nesigurni, drugi mogu dugo vremena jednostavno zanemarivati i „ne vidjeti“ toplinu i zainteresiranost, koja se krije u vama. Također, kada ste jednom ostavili dobar prvi dojam, potrebno ga je i potvrditi. Ako ste svom sugovorniku obećali poslati e-mail s nekim korisnim podacima ili mu priopćiti neku korisnu informaciju, učiniti to u najkraćem mogućem roku. Na taj će način uvidjeti da ste dosljedni i odgovorni. U najgorem slučaju, ako ste ostavili i loš dojam, ovakvo ponašanje može barem djelomično popraviti sliku o vama. Svi mi prvu spoznaju smatramo istinitom. Što god željeli postići (a svakom komunikacijom s drugima želimo ostvariti neki cilj), vaš nastup put je prema željenom rezultatu i uspjehu.

Međutim, stručnjaci ističu da se druga strana ne zadovoljava samo prvim dojmom koji stekne o vama, već ga uvijek nastoji učvrstiti. "Ako, primjerice, na poslodavca ostavite dobar prvi dojam, on će od vas očekivati da se prikažete u najboljem svjetlu. Ako pak ostavite loš ili ravnodušan prvi dojam, kasnije ćete morati dvostruko više 'raditi' kako bi ga ispravili", tumači Corinne Mills, direktorica britanskog udruženja Personal Career Management. 

Dobar prvi dojam jest onaj koji odražava vaše snage, u kojem istovremeno zračite sigurnošću i zainteresiranošću za druge. Kad predstavljate ono najbolje u sebi, i drugi će pozitivnije reagirati na vas, a vi ćete više uživati u svakodnevnim susretima. Podići će vam se samopouzdanje u novim situacijama, a ravnodušnu ili nelagodnu interakciju pretvorit ćete u uspješan susret. Zato zapamtite da imate samo jednu priliku ostaviti prvi dojam. Iskoristite je i uživajte u najboljem sebi, savjetuje Martina Trboglav, profesorica psihologije te viši konsultant u organizaciji koja se bavi savjetovanjem u području organizacijskog razvoja i razvoja ljudskih potencijala.

Reklamne poruke iz sredine 20. vijeka

Reklamne poruke mogu biti zanimljive, dosadne, ali često i šokantne. Danas je reklamna industrija razvijenija nego ikada, a u svom izričaju joj pomažu i bezbrojne tehnološke mogućnosti i kreativna rješenja. Oglašivačke poruke nerijetko sadrže i pomalo diskutabilne poruke, često stereotipno obojene. Međutim, izgleda da je realnu procjenu o sadržaju oglašivačkih poruka moguće dati tek sa određene vremenske distance. Šta bismo rekli za izrazito uvredljive oglašivačke poruke nastale sredinom 20. vijeka? Evo nekih od njih: 

Tipalet (1960-e godine 20.vijeka)

The Soda Pop Board of America ( 1950-ih)

7up ( 1950-e godine 20.vijeka)

Camel (40-e godine 20. vijeka)

Kelloggs (1930-ih)

Kakvo je vaše samopoštovanje?

Pod samopoštovanjem (self-esteem) podrazumijevamo vrednovanje ili evaluaciju sebe bilo na pozitivan bilo na negativan način. Da li imate jako samopoštovanje ili nemate? Koliko je ono bitno za profesionalni uspjeh? Iako se mogu javljati povremene promjene u samopoštovanju, većina mjera polazi od pretpostavke da je samopoštovanje stabilno (trait, a ne state). Drugim riječima, neki se ljudi vrednuju pozitivno u većini situacija, dok se drugi većinom procjenjuju negativno. Kako se to vrednuje pojedinac u savremenom društvu, i šta je potrebno za izgradnju samopoštovanja? Rekli bismo, vrednuje se uglavnom kroz posao koji obavlja, novac koji zarađuje, fizički izgled i stvari koje posjeduje. Ako se u društvu osjeća inferiornim to je uzrok, ali i direktna posljedica nedostatka samopoštovanja kod pojedinca. Ključno je ne zavaravati se. Problem sa samopoštovanjem možemo riješiti na više načina. Prvenstveno, potrebno je ne upasti u zamku jednog globalnog obrasca definisanja „osobe vrijedne“ poštovanja drugih koja nam se velikim dijelom promovira putem medija.

Ljudi se razlikuju u važnosti koju pridaju pojedinim aspektima svog pojma o sebi. Vrednovanje samog sebe temelji se na nizu različitih iskustava. Doživljaji uspjeha dovode do povećanog samopoštovanja, dok će sniženo samopoštovanje slijediti nakon ponovljenih neuspjeha. Zadovoljstvo trenutnim aktivnostima, prijateljstvima i romantičnim vezama doprinosi povećanom samopoštovanju, dok ga nedostaci na ovim područjima smanjuju. Fizičke karakteristike i izgled, također doprinose samopoštovanju. Ali ni u kom slučaju nije potrebno da nas drugi poštuju da bismo mogli poštovati sami sebe. Taj proces je zapravo obrnut: Koliko poštujemo sebe, toliko će nas i drugi poštovati. Precjenjivanje pozitivnih aspekata našeg pojma o sebi može također biti način definiranja vlastitog samopoštovanja. Uprkos svojoj nerealističnoj osnovi, pozitivno samovrednovanje se općenito smatra dobrim i oznaka je psihički zdrave osobe. 

Nisko samopoštovanje se, s druge strane, općenito smatra lošim i ukazuje na poteškoće u funkcioniranju osobe. Često su negativne emocije koje osjećamo posljedica negativnog samovrednovanja. No, na samopoštovanje može utjecati i to kako sebe doživljavamo i što od sebe očekujemo. Ako nije usaglašena naša predstava o tome kakvi smo trenutno i kakvi smatramo da trebamo ili želimo biti, dolazi do negativnih emocija. Prvi korak u poslovnom smislu jeste izbjeći fokusiranje na ono u čemu nismo dobri, i na situacije u kojima smo pogriješili ili bili ismijani. Svi želimo biti najbolji što možemo, ali jednostavno nismo u mogućnosti uvijek dati najbolje od sebe. 

Brojni su faktori koji utječu na ishod neke situacije, ne radi se samo o našoj sposobnosti. Ljudi griješe! Više puta dnevno, a da ne govorimo o životu, i to od odnosa sa drugim ljudima, u vlastitim procjenama, pa i na poslu. Ali zašto umjesto riječi „greška“ ne bismo koristili riječ „izazov“. Od sada svaku situaciju koja bi mogla dovesti u pitanje vaše samopoštovanje, nazivajte izazovom. Izazovom da budete bolji i da nešto naučite iz te situacije. Poštujte sebe kao inteligentno i savršeno biće koje shvata da sa pozitivnim stavom o sebi i sa visokim samopoštovanjem može da postigne neslućene uspjehe na svim životnim poljima.

Znate li šta je kulturni šok?

Kada govorimo o međunarodnom komuniciranju, ne možemo, a da ne pomenemo i fenomen kulture, te povezanosti načina komuniciranja, kulture određenog društva, te aktuelnih problema u društvu, kao i djelovanja medija u sklopu tog društva. Brojni intelektualci i teoretičari medija napadaju medije za sve što je loše u društvu. Ponekad je to njihova vlastita nemoć da napadnu samo društvo i politiku koja tvori određeno društvo, pa je lakše samo svoje negodovanje sistemom uputiti na napade medija, nego na tvorce medija i medijske politike. Svako društvo, zapravo ima medije kakve zaslužuje.[1] Savremene države veoma mnogo učestvuju u međunarodnom komuniciranju da bi se dokopale informacija od značaja za spoljnopolitičko odlučivanje. Istovremeno, države se bave međunarodnim komuniciranjem i propagandom smatrajući to za neraskidiv dio strategije i taktike vođenja spoljne politike, pridobijanja saveznika i suzbijanja protivnika. Kulturni imperijalizam je ekstremna teza između koje se situira generalno stanovište o efektima međunarodnog komuniciranja. Dakle, umjesto unifikacije svijeta i međunarodne zajednice, njena mobilizatorska zastava je održanje nacionalnog, kulturnog, rasnog, jezičkog itd. pluralizma.[2]

Još u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948. godine, međunarodno komuniciranje se vidi kao prenos ideja, kulturnih tvorevina, simbola i informacija kao nužno blagotvorni proces i otuda se proklamiraju kao tokovi koji ne bi smjeli da poznaju nikakva ograničenja. Brze i učinkovite reakcije, praćene intenzivnim i prikladnim akcijama odnosa s javnostima imaju funkciju da smanje probleme, otklone nepoželjne efekte u koje spada i kulturni šok. Kulturni šok događa se kada ljudi svjesno ili nesvjesno shvate da se gotovo sve što se tiče zemlje domaćina i načina na koji se u njoj živi razlikuje od domaće kulture. Na međunarodnom tržištu mora se uzeti u obzir složenost društveno-kulturnih osobnosti. Izazov nije samo u komuniciranju sa novim međunarodnim klijentima nego i u poslovanju s međunarodnim partnerima čije osobnosti i jezici stvaraju brojne probleme tzv. kulturne distance.

Kulturna distanca odnosi se na količinu razlika između kulturnih varijabli kao što je npr. jezik. Svako u komunikacijskom odnosu želi biti slobodan, manje opterećen normama i konvencijama. Međutim, nije dovoljno samo poznavati sebe i kulturu iz koje potječemo, neophodno je razumjeti i druge, a to znači poistovjetiti se, uživiti se u razmišljanja i osjećanja drugog. [3]Naše vrijednosti, prioriteti i običaji oblikuju se prema kulturi u kojoj rastemo. S obzirom na sve učestalije međukulturalne kontakte razumijevanje komunikacije među kulturama izuzetno je važno. Ketty O. Locke u knjizi „Business and Administrative Communication“ citira Brendu Arbelaez koja smatra da uspješan međunarodni komunikator treba:

• znati da su njegove omiljene vrijednosti i ponašanja pod utjecajem kulture i nisu uvijek nužno „ispravni“; 
• biti fleksibilan i otvoren promjene; 
• biti osjetljiv na verbalno i neverbalno ponašanje; 
• znati vrijednosti, uvjerenja i praksu u drugim kulturama; 
• biti osjetljiv na razlike među pojedincima unutar kulture. 

N. Luhmann je govorio o toriji socijalnih sistema, te je smatrao da je naša svijest formirana uvijek okolinom u kojoj se komunikacije dešavaju te da sredina kreira način mišljenja i ponašanja. Komunikaciju vidi kao osnovu socijalnog života, koja se odvija kodovima poznatim nekoj sredini. Svako društvo ima svoj komunikacijski kod koji zavisi od stepena razvijenosti tog društva. Kodovi su promjenljivi, mada postoje i oni koji su konstantni (npr.pravno izricanje kazni, diplomatski rječnik) i svi oni koji su vijekovima isti i koji se prilagođavaju svim društvima i kulturama te njihovim shvatanjima i ponašanju. Na osnovu komunikacijskih relacija određuje se struktura jednog društva. Kulture možemo podijeliti u dvije kategorije: visokog i niskog konteksta. 

Kulture visokog konteksta su one gdje je većina informacija izvedena iz konteksta poruke i mali broj informacija se eksplicitno prenosi. Tu spadaju: japanska, arapska, latinoamerička kultura. Kulture niskog konteksta su one gdje je kontekst manje važan. Većina informacija je tačno eksplicitno objašnjena. Njemačke, skadinavske i sjevernoameričke kulture su niskog konteksta.[4] Danas u svijetu egzistiraju tzv. otvorena i zatvorena društva, i kao takve ih treba razumjeti. Samo otvoren sistem zajedničkog socijalnog funkcionisanja može da se razvija i donese nam funkcionalnost koja zadovoljava želje i principe modernog čovjeka. Komunikacija je totalna onda kada se obavlja pri potpunoj kompleksnosti i pisane i izgovorene komunikacije i slike, i razumijevanju drugih dijelova podsistema. Ono što trebamo zapamtiti jeste da je svijest ta, koja je nosilac svih komunikacijskih procesa.[5]

[1] Kečo,Emina, Izazovi mas-medija,Šahinpašić, Sarajevo, 2006, str 182.

[2] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis,Zagreb-Sarajevo, 2008, str 345.

[3] Tomić, Zoran, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis,Zagreb-Sarajevo, 2008, str 344.

[4] Kečo,Emina, Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo, 2006, str81.

[5] Radojković, Miroljub,Međunarodno komuniciranje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1987, str 40.

Međunarodna poslovna komunikacija

Kada govorimo o međunarodnoj komunikaciji bitno je istaći da postoje različite definicije međunarodnih odnosa sa javnostima,ali izdvojit ću uobičajenu definiciju: Međunarodni odnosi s javnošću su pokušaj da se postigne uzajamno razumijevanje premošćavanjem geografskog, kulturnog i jezičkog jaza- ili sviju istovremeno. Ovim terminom se označavaju sve aktivnosti odnosa s javnošću koje se sprovode ili imaju određenu važnost van matične zemlje.[1] Za neke američke pisce međunarodni odnosi s javnostima govore jednostavno o tome kako savladati prepreke koje se odnose na druge kulture, uključujući pri tome jezik i kulturna pitanja. Najčešće citirana definicija IPR-a je ona Wilcoxa i suradnika koji su definirali međunarodne odnose s javnošću kao planiran i organiziran napor kompanije, institucija ili vlade da uspostavi uzajamno korisne odnose s javnošću drugih naroda.[2] Međunarodne PR aktivnosti mogu biti u cilju stvaranja ili njegovanja povoljne okoline ili situacije. Mogu biti jednostavno promotivne kada je proizvod ili usluga središte programa, a odnosi s javnostima podržavaju globalnu funkciju marketinga ili u idealnom slučaju, integriraju i vode komunikaciju. 

Međunarodni odnosi s javnostima u ovom slučaju pomažu multinacionalnim kompanijama da dođu do nove javnosti ili osvoje strano tržište. Odnosi s javnošću pokušavaju da postignu harmoniju i razumijevanje među zemljama, uz izbjegavanje konflikata. To se postiže odgovornošću, izgrađivanjem renomea, kredibilitetom i povjerenjem, osobinama koje imaju opštesvjetsko značenje. Filozofija odnosa s javnošću slična je u svim zemljama svijeta,ali u planiranju i sprovođenju programa mora se voditi računa o kulturi, religiji, tradiciji, ekonomskim uslovima i drugim vrijednostima.[3] Neki autori ističu da međunarodno komuniciranje ima dvije dimenzije, prostornu i vremensku. One se jasno uočavaju u svakom vertikalnom, historijskom ili teorijskom prosjeku kroz svaki ispitivani fenomen. Najširi komunikacioni prostor i u psihološkom i u fizičkom smislu zaposjeda masovni vid društvene komunikacije. Usavršavanjem sredstava za prenos ideja, kulturnih tvorevina, simbola i informacija ono je u stanju da potpuno domaši i primaoce u okvirima jedne nacionalne države. Akteri međunarodnog komuniciranja presjecaju okvire međunarodne zajednice i tvorevine ljudskog uma iznose van političkih granica.[4]

Međunarodni odnosi imaju enorman značaj za državu jer su države glavni subjekti međunarodnog političkog djelovanja. Okolnosti djelovanja država na međunarodnoj pozornici su se značajno promijenile, kao i povjerenje koje građani imaju u državu. Na to su utjecale mnogobrojne promjene u svijetu posljednjeg stoljeća kao: hladni rat, globalizacija, informatička revolucija, jačanje utjecaja medija u kreiranju svjetske politike, širenje demokracije i ukupna internacionalizacija. Države danas moraju voditi veliku brigu o svom ugledu, načinu komuniciranja sa svijetom i načinu predstavljanja u svijetu više nego ikad ranije. Michael Kunczik kaže kako je Lee, uz Bernaysa, bio najvažniji praktičar odnosa sjavnošću, te kako je on već između dva svjetska rata razvio koncepciju odnosa s javnošću, i napravio ilustraciju o medijatiziranoj vanjskoj politici. Lee je naveo da je veliki problem tridesetih godina to što nacije neće jedna drugu razumijeti. 

Ona poznata Rooseveltova izreka: ³Govori ljubazno i nosi veliki štap, daleko ćeš dogurati´, prema Leejovom mišljenju³ više nije bila primjerena. Lee je smatrao da je nužno govoriti jasno i glasno, ali bez sakrivanja bilo kakvog štapa iza leđa. Kako bi se uklonili nesporazumi, njemu je bilo najvažnije da vlade njeguju odnose sa štampom. I danas je tako. Vlade moraju uvidjeti da dopisnici inostranih novina imaju zadaću doznati činjenice i to samo činjenice. Stoga moraju biti od pomoći novinarima u pribavljanju tačnih informacija. Jezik, kojim bi se štampi trebale prenositi te činjenice, mora biti u skladu sa potrebama novinara. Danas možemo reći da postoje mnoge sličnosti između odnosa s javnošću i diplomacije i stoga su pozitivni diplomatski odnosi u javnošću i diplomacije važan agens u stvaranju pozitivne slike međunarodnoj u stvaranju pozitivne slike imidža države i stvaranju pozitivne percepcije o nekoj državi od strane međunarodnih javnosti. Ove odnose danas nazivamo međunarodni odnosi s javnošću. 

Postoje velike sličnosti između diplomatskog komuniciranja i odnosa s javnošću jer oboje uključuju tri vrste funkcija a to su zastupanje, dijalog i savjetovanje. Kunczik kaže da se međunarodni odnosi s javnošću obično shvataju kao nastojanje da se širenjem informacija vezanih uz određeni interes poboljša imidž jedne države u nekoj drugoj zemlji, a pri tome struktura neke druge zemlje (odnosno u više zemalja), može poslužiti kao percepcija vlastitog njegovanja imidža. Značajnu ulogu u međunarodnim odnosima s javnošću igra i tzv.kulturna diplomacija. Kulturna diplomacija prema M. Cummingsu je³razmjena ideja, informacija, vrijednosnih sistema, tradicija,³razmjena ideja, informacija, vrijednosnih sistema, tradicija,uvjerenja i drugih aspekata kulture uvjerenja i drugih aspekata kulture, kao što su umjetnost, sport, znanost, književnost i muzika, s ciljem uspostave međusobnog ´razumijevanja.´

Kultura je dakle snažan instrument u rukama diplomata, kojom se ostvaruju nacionalni interesi na nenametljiv, inteligentan, i isplativ način. Kultura se ovdje aktivno koristi u bilateralnoj i multilateralnoj diplomaciji, kako bi se postiglo interkulturalno razumijevanje i sadržajan dijalog između nacija. Kulturna diplomacija se bavi promocijom kulturnih proizvoda kao štosu knjige, filmovi, televizijske i radio emisije, umjetničke izložbe,su knjige, koncerti kao i jezici u inostranstvu. Krajnji cilj je upoznati stranu publiku s nekom nacijom, njenim ljudima, kulturom i jezikom kako bi se stvorilo povoljno mišljenje o nekoj zemlji. Ovdje se mogu navesti primjeri poput British Councila, Geothe Instituta, Instituta Francuske, Mađarskog kulturnog instituta, koje su vodeće institucije za promoviranje kulture za Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku. Glavni cilj British Councila je ³izgraditi obostrano odnose između ljudi u Velikoj Britaniji i drugim zemljama i povećati odnose između ljudi u Velikoj Britaniji i drugim zemljama i povećati spoznaje o britanskim kreativnim idejama i postignućima´. Te institucije vode istraživanja o tome kako ljudi u percipiraju njihove zemlje i ljude a cilj im je poboljšati taj imidž, koji se često temelji na predrasudama i stereotipima. Međunarodni odnosi s javnošću su zapravo ³pokušaj da se postigne uzajamno razumijevanje premošćavanjem geografskog, kulturnog i jezičkog jaza ili svih njih istovremeno. Ovim terminom se označavaju sve aktivnosti odnosa s javnošću koje se sprovode ili imaju određenu važnost van matične zemlje. 

Kulturna diplomacija je iznimno dobro oružje u međunarodnom komuniciranju.I tu na snagu stupa taj aspek tmanipulativne (persuazivne) komunikacije. Naravno treba istaći i strukturalnu prednost odnosa s javnošću jer mogu strukturno uvjetovane deficite u komunikaciji ili medijskom izvještavanju. Filozofija odnosa s javnošću je više manje slična u svim zemljama svijeta, ali se bitno razlikuje u planiranju i provođenju programa gdje se u međunarodnim odnosima zemalja mora voditi računa o kulturi, religiji, tradiciji, ekonomskim i drugim vrijednostima. Baš zbog kulturoloških razlika je prihvaćeno mišljenje da zapravo velike multinacionalne kompanije planiraju politiku i strategiju odnosa s javnošću u centrali, ali se program podešavaju lokalnim prilikama i potrebama. Taj koncept je ugrađenu slogan koji glasi: Mislite globalno, djelujte lokalno.³ ( Teorija odnosa s javnošću i međunarodnih odnosa s javnošću, prezentacija, Dr. sc. Jasna Duraković, FPN Sarajevo, oktobar 2010) 

Kao što možemo uvidjeti,odnosi s javnostima imaju globalni karakter i vrlo su rašireni u svijetu. Širom svijeta poslana je poruka da PR osigurava veliku proizvodnju informacija putem masovnih medija. Samom pojavom i primjenom sredstava za masovno komuniciranje,u stvari je obezbjeđena infrastruktura međunarodnog komuniciranja.[5] Odnosi s javnostima su dakako dužni upoznati sve dijelove javnosti što uključuje dva procesa:

1.Upoznati druge u svijetu u kome oni vide sami sebe, što znači ne pribjegavati stereotipu i uvriježenim mišljenjima iz perspektive stranca;

2.Vidjeti poduzeće očima drugih-istražiti i upoznati stavove i razmišljanja drugih o poduzeću.[6]

[1] Sem,Blek, Odnosi s javnošću,Clio,Beograd, 1997.str 206.

[2] Zoran,Tomić, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2008. str.338.

[3] Sem,Blek, Odnosi s javnošću, str.206.

[4] Radojković, Miroljub; Međunarodno komuniciranje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,Beograd, 1987 str21.

[5] Radojković, Miroljub: Međunarodno komuniciranje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1987 str21.

[6] Zoran,Tomić, Odnosi s javnošću teorija i praksa, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2008.str.340.

Stereotipi u medijima

Riječ stereotip izvorno je označavala komad metalne ploče koji je služio kao mjera da se i sljedeći komadi metala mogu isjeći prema datoj veličini. Danas taj izraz znači ponavljanje izvjesnih predstava o određenim grupama ljudi koje se potom uzimaju zdravo za gotovo, a mediji ih uglavnom bez kritičkog promišljanja šire i tako dodatno ukrepljuju. Stereotipi često imaju negativne konotacije iako to nužno ne sadrže jer su oni pojednostavljena slika pojedinca ili skupine te oslikavaju neke od pozitivnih i negativnih karakteristika određene skupine. Predrasude koje obično prate stereotipe, imaju aktivan i agresivan pristup u izvještavanju, često generalizirajući i prosuđujući, što neminovno vodi govoru mržnje. Iz stereotipa se stvara reprezentativna odlika cijele grupe. One dobijaju „zvaničan status“ nakon godina ponavljanja u medijima kao i u aluzijama, šalama, vicevima tokom svakodnevnog razgovora, ćaskanja, neformalne komunikacije. Stereotip je generalizacija, uproštena slika o pojedincu ili grupi, nastala kao rezultat “ponuđene” ili “servirane” slike o njima, bez prethodno proživljenog iskustva i direktnog kontakta. Širenju tih neupitnih istina doprinose i mediji, koji svet prikazuju pojednostavljeno koristeći mehanizme „selekcije informacija”, „rasporeda vesti”, „uređivačke politike” i „promicanja određenih interesa”. Važno je napomenuti da stereotipi ne moraju biti ograničeni samo na negativne karakterizacije pojedinaca ili skupina, već mogu biti i pozitivnog sadržaja. ( Tajfel i Henry, 1981: 144 )

Tri osobine karakteriziraju stereotipe: 

a) ljudi se kategoriziraju po vrlo vidljivim značajkama kao što su rasa, spol, nacionalnost, fizički izgled itd. b) svim članovima te kategorije ili društvene grupe pripisuje se posjedovanje istih značajki, i c) bilo kojem pojedincu za kojeg se percipira da pripada toj grupi pripisuje se posjedovanje tih stereotipnih značajki. Stereotipi su stoga previše pojednostavljene i previše generalizirane apstrakcije o grupama ljudi, uglavnom netačne, premda mogu sadržavati i zrno istine, kao što Ajlport (1954) sugerira (Pennington,1997:120) U literaturi tri osnovna pristupa razumijevanja i istraživanja stereotipa:

• psihodinamički ( stereotipi koji služe motivacijskim potrebama pojedinaca) 
• sociokulturni ( utjecaj kulture i socijalizacije na prenošenje stereotipa) 
• kognitivni ( uloga procesa kategorizacije u opažanju) 

Šiber je analizirao različita istraživanja stereotipa i naveo određene generalizacije u vezi stereotipnog prosuđivanja pojedinih društvenih grupa. To su: tačnost stereotipa ( Gdje ima dima, ima i vatre), Stalnost stereotipa ( istraživanja su pokazala da poslije dužeg razdoblja osnovni sadržaj stereotipa ostaje isti, s tim da u slučaju nagle promjene međusobnih odnosa dviju grupa dolazi i do promjene sadržaja stereotipa) i autostereotipi i heterostereotipi ( kada se prosuđuju osobine vlastite grupe, tada se isključivo navode pozitivne osobine, a pri prosuđivanju drugih grupa negativne osobine) Stereotipi su pokušaji uguravanja ljudi u određene kategorije ili "pretince" bez obraćanja pažnje na to kakvi oni stvarno jesu. Stereotipi predstavljaju izobličenja stvarnosti i pogrešni su jer se ne uspijevaju prilagoditi stvarnim osobinama neke osobe. Stereotipi mogu rezultirati pristranostima i predrasudama i nude način pojednostavljenog predviđanja ljudskog ponašanja. Jedno od osnovnih načela percepcije jest to da ljudi prerađuju informacije na način koji selektivno smanjuje potencijalno velik broj podražaja koji dolaze iz onog što ljudi kažu i urade. Kao takvi, stereotipi služe kao korisni vodiči, ali samo ponekad, jer bi pri njihovoj upotrebi ljudi trebali biti stalno svjesni ograničenja takvih sredstava"spoznajne ekonomičnosti. Snyder je (1978) pokazao da se stereotipi mogu neprekidno, izdržavati jer će ljudi prije tražiti informacije koje će potvrditi stereotipe, nego one koje će ih opovrgnuti. Takav se potkrepljujući pristup testiranju valjanosti stereotipa, kad se primijeni na pojedinca, može pretvoriti u proročanstvo koje samo sebe ostvaruje. Stereotipi stoga predstavljaju manje prihvatljivo lice stvaranja dojmova. (Pennington , 1997: 149)

Prema definiciji Cambridge Rječnika, stereotipi su “rigidne ideje koje ljudi imaju o nekome ili nečemu, posebno ako su neistinite, prema istom rječniku, predrasude su nepravedna i iracionalna mišljenja ili osjećanja, posebno kada su formirana bez dovoljno promišljanja ili znanja”. Drugim riječima, stereotipi su apriori formirane ideje i klišeji, dok su predrasude iracionalna uvjerenja straha i averzije. Oni mogu biti shvaćeni kao filteri koji nas na neki način štite od preplavljenosti informacijama i omogućavaju nam da donosimo sud o ljudima bez da ih poznajemo lično ili samo površno: oni ograničavaju naš pogled u odnosu na stvarnost. Stereotipi kako možemo uočiti nisu uvijek lažni. Bitno je, međutim, odrediti do koje mjere mediji upravljaju ovim namjernim pojednostavljivanjima i u kojoj mjeri ih preuveličavaju. Mogu biti barem djelimično pozitivni, ali to su uglavnom dvosmisleno pozitivne karakteristike (na primjer: Nijemci jesu uspješni, ali i nemilosrdno efikasni) ili bajkovito-romantičarsko prikazivanje etničkih zajednica koje potkrepljuje svijest da je realnost sasvim drugačija (primjer: film „Cigani lete u nebo“). Stereotipi se mogu odnositi i na sopstvenu društvenu grupu ali to ne umanjuje njihovu pogubnost u podržavanju potencijalnih konflikta.

Jedan od najznačajnijih elemenata stereotipa i predrasuda je taj da su obično stvoreni od strane najmoćnijih, a primjenjuju se na slabe, koji ne mogu kontrolirati način njihovog poimanja od strane drugih, niti su u mogućnosti da promjenu ovakvu percepciju. 

Uobičajeno je reći da se stereotipi temelje na istini. Kad god je dio istine pronađemo u stereotipu, takav pristup opravdava i osnažuje stereotipe. Stereotipi mogu istovremeno biti i prosti i složeni (na primjer „plavuša“ glupa i djetinje naivna, ali sposobna za manipulaciju). Najlakše se stave pod kritički upit kada se bolje upoznaju pojedinci jedne zajednice. Političari i mediji vrlo često koriste stereotipe. Igrati se negativnim osjećanjima ili strahom je dobar recept za pobjedu na izborima ili lažno predstavljanje. Ljudi uobičajeno koriste stereotipe da okarakterišu i opravdavaju status quo. Stereotipi neizbježno vode u deskriminaciju. 

Diskriminacija se može definirati kao "nepravedan postupak prema pojedincima za koje se smatra da pripadaju određenoj društvenoj grupi" (Secordi Backman, 1964). Kao što ova definicija podrazumijeva, diskriminacija je stvarna posljedica predrasudnih stavova neke osobe uočljiva u njezinu ponašanju. Ponašanje koje proizlazi iz predrasudnih stavova može poprimiti, i stvarno poprima, raznolike oblike koji rezultiraju različitim stupnjevima nepravednih postupaka. Ti postupci mogu biti blagi, kao što je slučaj kod predrasudnog razgovora i izbjegavanja nekih ljudi, do ekstremnih, kao što je slučaj kod masakra i progona. Sukob se stoga konceptualizira kao ekstremni oblik diskriminacije, gdje je ili prisutna namjera da se nanese šteta ili je šteta stvarno i nanesena ( Pennington, 1997: 109) Širenju stereotipa doprinosi i slabo međusobno informisanje. Povremeno medijsko prikazivanje drugu sredine ili marginalnih grupa ne mogu se smatrati zadovoljavajućom informativnom praksom. Često se prikazivanje „drugog“ i „drugačijeg“ fokusira na rodnost, osobe sa posebnim potrebama i slično, i dobijamo lošu i iskrivljenu medijsku prezentaciju koja bi zapravo trebala da posluži za međusobno upoznavanje i toleranciju .

Dobra ideja zlata vrijedi

Dobra ideja zlata vrijedi, posebno danas kad mnogi ostaju bez posla. U želji da pokaže kako se dobrom idejom može daleko dogurati i uspjeti u biznisu, Forbes je podsjetio na neke proizvode na kojima se danas zarađuju milijarde, a koji su u početku bili samo ideja nekog pojedinca, piše Economy.rs. Kompanija Spanax koja proizvodi rublje koje oblikuje telo, utemeljena je 1998. s početnim kapitalom od 5.000 dolara. Danas je vrijedi čak milijardu dolara i njeni proizvodi se mogu naći u 40 zemalja širom svijeta. Sve je krenulo idejom Sare Blakely. Ne želeći da joj se ispod pantalona ocrtava donje rublje, obukla je hulahupke, ali im je prethodno im odsjekla stopala. Tako se osjećala utegnutije pa je odlučila da mora stvoriti proizvod u kojem će se žene osjećati bolje.

Kompanija Kleenex 2011. vrijedila je gotovo šest milijardi dolara, a njeni proizvodi mogu se naći u 150 zemalja širom svijeta. Prvi proizvod napravljen je davne 1920. godine. Iza ideje je stajala firma Kimberly-Clark. Tokom osmišljavanja punjenja za higijenske uloške Kotex, proizvođač je izmijenio mješavinu sastojaka, što je dovelo do nježnijih i mekših uložaka. Kasnije je krenula i proizvodnja maramica Kleenex. Corn Flakes Kellogg’s nastao je 1894. godine. Kellogg je samo na hrani za doručak u Sjedinjenim Državama u 2012. godini zaradio 2,8 milijardi dolara. Danas je to najpopularnija firma u svijetu koja proizvodi žitne pahuljice i smrznutu hranu. Trenutno proizvodnju ima u 18 zemalja svijeta, a ušla je na tržište 180 zemalja. Ovsene pahuljice izumila su braća Kellogg, John i Will. Dogodilo se to nakon što su lonac pun kuhanog žita ostavili da stoji na peći nekoliko dana. Stvorila se smjesa koja je zaudarala na plijesan, no proizvod koji je nastao bio je suh i čvrst. Braća su se riješila plijesni, a od ostatka smjese napravila žitne pahuljice.

Post-It je izumljen 1974. godine. Za one koji ne znaju, reč je o papiriću, najčešće u boji, koji je ljepljiv na vrhu, a koristimo ga za pisanje poruka koje nas podsjećaju šta trebamo da učinimo. Na njima je u prošloj godini zarađeno milijardu dolara, piše Forbes. Osmislio ih je dizajner Art Fry. Naime, frustrirala ga je činjenica da mu dok pjeva sa bendom iz pjesmarice ispadaju papirići kojima je označio stranice. Zato je odlučio da osmisli neki koji bi mogao priljepiti. U tome mu je pomogao izum Whilea Silvera, čije je ljepilo iskoristio za Post-Ite. Frizbi je izumljen 1937. godine, a do 2012. prodano je 300 miliona komada. Napravio ga je Walter Frederick Morrison, a do ideje je došao dok je s devojkom kratio vrijeme čekajući večeru za Dan zahvalnosti. Uzeli su poklopac činije za žitarice pa su se dodavali. Morrison je svoju inovaciju 1955. prodao kompaniji Whom-O, a samo je do 1970. na ime tantijema zaradio pola miliona dolara.

Kroksice (gumene klompe) su se pojavile ne tako davno – 2002. godine. Za samo šest godina na njima je zarađeno nevjerovatnih 900 miliona dolara, a 2011. zarada je dostigla milijardu dolara. Iza njih stoje inovatori Scott Seamans, George B. Boedecker Jr. i Lyndon Duke Hanson. Oni su krstareći po Karibima došli na ideju da naprave obuću za sve ljubitelje jedrenja, koja će svima koji se bave tim sportom omogućiti da se kreću po jahtama, a da ne upadnu u vodu. Prvi put su ih pokazali na jednom sajmu i odmah prodali sve što su donijeli. Slinky je spiralna opruga, igračka koja se proteže i može skočiti gore-dole. Služi i za izvođenje raznih trkova. Izmislio je inženjer Richard James 1943, a prva igračka je prodana dve godine nakon toga. Tačnije, za samo sat vremena prodano je 400 komada. Godine 2012. firma James Industries prodala je u 200 miliona primjeraka. James je na ideju došao dok je radio na nateznim oprugama. Jedna od njih je pala na pod i počela da odskakuje. Tako je nastao Slinky. 

Izvor: Economy.rs

Komercijalizacija djetinjstva

Djeca počinju svoje potrošačko iskustvo još u prvoj godini života i danas predstavljaju bitnu potrošačku skupinu. Danas djeca žele sve! Godišnji iznos novca koji potroše djeca iznosi oko 40 milijardi dolara. Motivacija usmjeravanja propagande na djecu prije je potrošnja odraslih na koju djeca ispod 12 godina direktno utječu. 

Propagandni utjecaj na djecu vrši se putem interneta, kompjuterskih igrica, igrački, mobilnih telefona, a dodatni problem predstavlja savremena izloženost djece medijima svih vrsta, koje oni u najranijem djetinjstvu počinju i koristiti. Djeca dnevno pregladaju čak preko 3.000 reklamnih poruka koja djecu uče da je život kupovina i dobijanje stvari. Najveću opasnost predstavlja upravo ovo obmanjujuće oglašavanje, jer djeca nemaju moć kritičkog rasuđivanja. 

Na ovaj način zapravo biva "posijana" određena ideja u dječiji mozak dok ono i ne obraća pažnju na to. Svrha ovakvog pristupa jeste rano vezivanje djece za određenu robnu marku, kojoj će ostati odani cijeli život, što je tzv. strategija od "kolijevke do groba". Još jedna pojava jeste dizanje nivoa dječije kulture oblačenja, pa tako imamo slučajeve da djeca žele nositi skupu odjeću i to ne bilo kakvu nego dizajnersku ili odjeću koja nije prikladna za njihov uzrast. Zapravo, sistem vrijednosti koji usvajaju djeca bazira se na samovažnosti, trenutnom zadovoljenju i materijalizmu. 

U materijalističkom svijetu djeci nije dozvoljeno da budu djeca, oni moraju brzo odrasti. Danas je kreativna igra gotovo potpuno potisnuta kod djece, iako je ključna za kognitivni, društveni i emocionalni razvoj djece i to sve zbog komercijalnih medija. 

 Ova pojava se posebno odnosi na društvo Sjedinjenih Američkih Država , a o više o ovoj temi možete naučiti ako pogledate dokumentarni film Djeca potrošači: komercijalizacija djetinjstva (Consuming Kids: The Commercialization of Childhood)

Ovaj zanimljiv dokumentarni film govori o tome čemu su sve djeca u SAD-u izložena od strane medija, odnosno multinacionalnih kompanija koje preko medija nastoje od rođenja, svako dijete pretvoriti u lojalnog potrošača. Više se ne radi samo o tome da se potrošač privlačnim reklama namami na kupnju proizvoda, već o potpunom preodgoju novih generacija. Globalizacijom se čitava stvar proširila i na ostatak svijeta te se slično događa u svim razvijenijim zemljama svijeta. Na žalost, zahvaljujući "blagodatima" globalizacije stvar je odavna prešla granice Amerike i ne treba puno pronicljivosti za vidjeti da se te stvari događaju i oko nas, kao što i ne treba puno maštovitosti za zamisliti da ćemo uskoro svjedočiti i ono što se još nije počelo događati, a obrađeno je u filmu.

TV i programiranje svijesti

Jeste li ikada željeli učiniti ono što ste vidjeli na televiziji ili na filmu? Možda ste poželjeli da vaš život, vaša veza ili posao budu kao iz filma? Nemojte pogrešno shvatiti, ali to je prilično uobičajena stvar koja se dogodi kad gledamo ove oblike zabave, dizajnirane posebno za nas, no jeste li ikada došli do spoznaje da bi to mogao biti vrlo moćan način oblikovanja javnog mnijenja i stvaranja idealne socijalne psihologije? Sigurno se pitate što se misli pod pojmom „idealna socijalna psihologija“. Razmislite o tome na sljedeći način: ako kontrolirate velik broj ljudi i želite biti sigurni da će učiniti određene stvari, koliko je vjerojatno da ćete koristiti ove oblike zabave kako biste programirali mase da misle onako kako vi to želite?

Nevjerojatno je u kojoj mjeri TV programi mogu utjecati na na psihu gledatelja, odvlačiti našu pažnju, programirati podsvijest i uvesti nas u potpuno drugačiji svijet. Čak su i reality TV emisije sve samo ne stvarnost. Postoji doslovno bezbroj područja o kojima možemo pisati, ali ovdje ćemo se dotaknuti određene tematike – opsesije serijama o policiji, FBI-u i CSI-u. U Sjevernoj Americi recimo gledanost ovakvih serija u znatnom je porastu – do 10 milijuna po svakoj epizodi. Takve serije iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, redovito nižu svoje uspjehe. Ali zašto? Čemu ta opsesija svim tim serijama i konstantna glorifikacija policije i FBI-a? Ako malo bolje pogledate unatrag, odgovor je vrlo jednostavan. 

Diljem svijeta, razne akcije provodi država, vojna policija i tajne agencije. Zahvaljujući internetu, jednom od najjačih medija današnjice, do informacija je vrlo lako doći. Rezultati ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je povjerenje u policiju, vladu i vojsku u zadnje vrijeme drastično palo. Stoga, postoji li bolji način popravljanja njihovog imidža od toga da se prikazuju kao heroji u vašim omiljenim televizijskim emisijama? Ako ste ikada pogledali neku od tih serija, znate o čemu je riječ. Uvijek se radi o nekim nemogućim slučajevima, koji nas drže u neizvjesnosti do samoga kraja, neovisno o tome radi li se o otmici djeteta ili ubojstvu, a na kraju gotovo svake epizode je glavni junak (policijski) službenik ili osoba koja se veliča zbog dobro obavljenog posla i odlučnosti. Naravno, takvo što vrlo vjerojatno postoji, ali nikad nismo vidjeli drugu stranu policijskog posla, koja je puno češća.

Možda neće zvučati lijepo, ali danas policijske dužnosti nemaju gotovo nikakve veze s očuvanjem mira. One su postale sinonim za nešto gdje je svatko potencijalna prijetnja i neprijatelj ili predstavlja problem te uvijek nešto treba učiniti da se zaustavi ljude, da ih se uspori ili zadrži. Zapravo, svatko tko pokuša reći nešto suprotno mišljenju vlade i državnih institucija, vjerojatno će biti pretučen ili pritvoren. U televizijskim serijama, međutim, to nikada nije slučaj. Tamo „negativce“ privode „dobri policajci“ i takve se priče konstantno prikazuju i prezentiraju kao stvarnost. Ne želim pretpostavljati da policija i FBI ne rade ništa pozitivno, jer ipak postoje neke koristi od tih institucija. Samo pokušavamo ukazati na očigledan trend tzv. programiranja čovječanstva i kontrola uma, kako bi se popravila tamna slika tih raznih državnih institucija.

Sljedeći put, kada budete gledali neku od tih serija i emisija, promotrite i uočite vrste emocija koje namjerno ubacuju u takve serije. Pogledajte kako time uspijevaju napraviti dobar posao, tj. kako oblikuju javno mnijenje, pa čak idu tako daleko da ljude plaše pravom snagom policije. Sve to čine na vrlo suptilan način, tako da nitko ne može shvatiti što se zapravo događa. Naravno, ovo nisu jedine vrste serija koje nas programiraju. Možete gledati komedije, drame i reality TV emisije i efekt koji one imaju na vas biti će u potpunosti isti. Govore nam kako se treba ponašati u odnosima, kakav prijatelj trebamo biti, koga mrziti, koga osuđivati, kako imati veće povjerenje u vladu. Ako bolje pogledate, možete vidjeti da većina tih serija sadrži i „teroristički“ faktor. Sve navedeno dovodi do potrebe osvještavanja gledatelja i širenju istine o kontroli uma.

Kada budete gledali neku seriju, obratite pozornost na to koliko često i koliko intenzivno nastoje zadržati gledatelja uz TV ekran. Nakon nekog vremena, sigurno ćete primijetiti da je gotovo cijela serija nepromišljena distrakcija usmjerena prema vama, koja vam govori kakvi trebate biti i kako trebate reagirati. Vrlo malo programa vas potiče da stvari gledate na neki novi, otvoreniji i prošireniji način razmišljanja, gdje nas ne pokreću negativni osjećaji poput straha, presuda, emocija i bijesa. Ukoliko želite dodatni izazov, pokušajte na tjedan dana u potpunosti izbaciti TV iz svog života. Pogledajte što se događa oko vas, možda se ugodno iznenadite.

Izvor: Iza ogledala.com

Kreativna kriza

Sigurno vam je nekada ponestalo ideja, a bile su vam prijeko potrebne. Za podsticanje kreativnosti postoje brojne metode u zavisnosti kakva vrsta kreativnog rješenja nam je potrebna. Ako je potrebno podstaknuti ljude u vašem poslovnom okruženju, prvenstveno ćete morati zaboraviti kriticizam. Mašta grupe ljudi može se razvijati slobodno samo ako su svi zadovoljni i ako osjećaju povjerenje prema drugim članovima grupe. Prije nego što brainstorming počne, grupa mora ustrajati na tome da niko ne smije kritizirati onoga ko ima ideju, napravi grešku ili jednostavno ode u maštanju izvan svih granica. Najgore što možete uraditi jeste reći: “To je besmisleno!”. Najkreativniji timovi su oni u kojima vlada međusobno povjerenje i gdje se razmjenjuju i raspravljaju ideje. U takmičarskoj okolini informacije ne cirkuliraju slobodno. A to nije pozitivno jer niko nema sve informacije potrebne da se složi slagalica. Koncept pametnog menadžmenta smatra da na pojavu kreativnosti pozitivno utječu zadovoljstvo na poslu te priznanje i nagrada za obavljeni zadatak.

Sljedeće što možete uraditi jeste izazvati intuiciju. Uzmimo za primjer da trebate naziv za novi proizvod. Počnite tako da predstavite imena dosadašnjih proizvoda i nakon toga tražite ideju za ime novog proizvoda. Takva metoda naziva se semantička intuicija. Na primjer cilj je osmisliti naziv za paket kuhinjskih potrepština. Napravite listu riječi povezanih sa kuhinjom i hranom (tava, staklenka, tanjir…) Nakon toga kombinirajte riječi u svim mogućim kombinacijama. Vjerojatno ćete stvoriti novu riječ koja će označavati novi proizvod. Neki od najkreativnijih umova dvadesetog stoljeća prilikom održavanja sastanaka vezanih za novi projekat radili bi pomoću tri uloge. Jedna bi bila sanjar, druga realist i treća kritičar. Ključno je odvojiti različite tipove komentatora, kako bi se svaka ideja nesmetano razvijala. Prvo je potrebno biti vizionar, jer se samo vizije mogu staviti pod povećalo realnosti. Tek nakon toga ideje mogu biti podvrgnute kritici. Ako su stvarno kreativne, tada će se održati do kraja, navodi se na Psiholog.ba. 

Kreativnost možete probuditi i maštanjem, s ciljem da se oslobodite svakodnevnog načina razmišljanja. Neka istraživanja pokazuju kako inovativan dizajn interijera, prepun šarenih boja potiče kreativnost i produktivnost zaposlenika. Kako biste ipak očuvali kreativnost, entuzijazam i motivaciju u poslu, životu u uredu pokušajte pristupiti na nove, drukčije načine. Za vizuelnu promjenu ureda ne morate trošiti novac, dovoljno je svakih nekoliko sedmica premjestiti fotografije, postere ili umjetnička djela. Čak i najmanja promjena u smještaju stimulirat će osjetila i potaknuti kreativnost, tvrde stručnjaci. Vrlo jednostavna stvar koju možete uraditi jeste da zapisujte sve što vam prođe kroz glavu. Iz mnoštva nevažnih, malih ideja s vremenom će se stvoriti ona velika, prava. Male promjene rutine, poput šetnje, umjesto vožnje do posla, dovest će do novih, kreativnih misli.

Dileme vezane za marketing mix

Svi oni koji se bave marketingom i odnosima s javnošću upoznali su se sa značenjem 4P (Product, Place, Price, Promotion). Radi se o marketing mix-u, spoju četiri funkcije koje u kombinaciji služe kao sredstva koji pomažu u izgradnji branda nekog proizvoda i prodaji proizvoda. U savremenom marketingu i prema najnovijim marketinškim saznanjima, umjesto o 4P, govorimo o 6P. (exploring the Fifth and sixth Ps of marketing by Brian Solis) O čemu se zapravo radi? 

Slijedeći američki primjer, kao društva koje ima najrazvijeniju "marketinšku i PR industriju", u današnjim komunikacijskim prilikama moramo posegnuti za petim P koje podrazumijeva ljude (People) i šestim P, svrhom, namjenom (Purpose). Kako to objasniti? Ljudi su zapravo centar svega, svake radnje, svake akcije i ne smiju biti zanemareni. Razumijevanje potreba i očekivanja ljudi inspiriše na jedan element koji često izostaje u modernom poslovanju, a to je empatija.

Upravo empatija nas može učiniti boljima i podstaći nas da težimo višim ciljevima. Poštivanje i razumijevanje ljudi kao individua, a ne samo kao konzumenata koji zapravo čine tržište, uči nas kako da postanemo humaniji, pogotovo jer živimo u dobu kada "brendovi postaju ljudi i ljudi brendovi". A šta to predstavlja "Purpose" ? Jednostavno pojašnjeno, kompanije koje su orijentirane na potrošače imaju višu svrhu nego one koje su fokusirane na vodstvo i profitabilnost, gledajući dugoročno. Servis potrošača treba postojati kako bi usrećio potrošače, a kultura kompanije trebala bi podrazumijevati zadovoljne zaposlenike. 

Pojednostavljeno, investiranjem u ljude i svrhu podstičemo revoluciju u poslovnoj filozofiji, koja vodi ka preobražaju "kulture upravljanja" u vodstvo. Svakako, postoje brojne dileme u svijetu marketinških stručnjaka na temu marketing mixa pa ćemo tako naći na definisanje marketing miksa sa 5, 6, ili 7 P. Stoga, ne bi bilo loše razmisliti o ovim opcijama. 

Upoznajte PR kroz filmove

U razumijevanju odnosa s javnošću i uopće komunikoloških disciplina od pomoći mogu biti i interesantni sadržaji, kao što su filmovi. Naravno, ne možemo ih shvatati olako, ali nam svakako mogu popraviti raspoloženje, ispuniti slobodno vrijeme i naučiti nas korisnim lekcijama. Na blogu Action global Communications predloženo je 15 filmova kao svojevrsnih PR studija slučaja. Neki od njih su fokusirani isključivo na PR profesiju, neki na rad u medijima, u svakom slučaju mogu biti korisni. Iz ove liste izdvojeno je nekoliko filmova za PR stručnjake.

• ‘The Queen‘ (2006). Ova priča opisuje upravljanje krizom i odnose s medijima britanske kraljice nakon smrti princeze Diane. Dvije suprotstavljene strategije medijske komunikacije podstaknute od strane kraljevske porodice i ministra Tony Blaira, demonstriraju nam različite taktike korištene za podršku javnosti.

• ‘Man of the Year‘ (2006) u kojem glavnu ulogu ima Robin Williams može biti odličan primjer medijske i političke predizborne kompanije u kome jedan izvanredan kandidat u cjelosti ruši stereotipe da političar mora biti ozbiljan. Pri tome izbjegava dosadne govore i svoju debatu pretvara u zanimljivi TV show. 

• ‘The Devil Wears Prada‘ (2006). Ovaj film otkriva mnoge, obično skrivene tajne blistavog svijeta modnih magazina.

• ‘Thank You For Smoking‘ (2005) Odlična ilustracija rada spin-doctora koji ne poriče zdravstvene rizike konzumiranja cigareta, a istovremeno zastupa industriju duhana u najtežim situacijama na jedan specifičan način.

• ‘Wag the Dog‘ (1997) u kojem uloge imaju Robert De Niro i Dustin Hoffman predstavlja klasični PR film, ali i koji može pogledati svaka osoba koja se bavi medijskim poslom. Ovaj film ilustruje ulogu medija u oblikovanju javnog mnijenja, ali također predstavlja odličan prikaz upravljanja kriznom situacijom na području političkog PR-a.

• ‘Hancock‘ (2008) Film u kome glavnu ulogu igra Will Smith , heroj sa užasnim javnim imidžem i koji postaje studija slučaja za PR profesionalce koji mu odluče pomoći u poboljšanju njegovog imidža.

• ‘Bobby‘ (2006) Film u kome se pojavljuje Anthony Hopkins. Ovaj film je preporučen više zbog izvanrednih govora Roberta F. Kennedya koji mogu dati smjernice za pisanje govora. 

Medijski prikaz realnosti - senzacionalizam ili zastrašivanje?

Prikaz surove realnosti putem medija zasigurno ima svoju ulogu u savremenom društvu. Ovaj fenomen potrebno je proučiti sa stanovišta njegovog utjecaja na društvo u cjelini, stoga ga ne možemo posmatrati samo kao senzacionalizam, nego i kao svojevrsni prikaz „ogoljene istine“ (Fejzić) ali i medijske konstrukcije stvarnosti u svrhu zastrašivanja. Prema Luhmannu nužno bi bilo razlikovati dvije vrste onoga što nazivamo „realnim“: prvu realnost koja referira na posmatrača (first reality) i drugu realnost, onu posmatranu kroz sistem mas medija (second reality).  Društvo spektakla vlada tako što rukuje jednim vrlo starim oružjem, a koje je uočio još Hobbes koji kaže da je za učinkovito vladanje potrebna“strast s kojom treba računati - strah“.[1] Odavno u ljudskom društvu zastrašivanje služi kao koristan mehanizam vlasti i kao metoda kontrole. Tu spada strah od terorizma, strah od siromaštva, od autoriteta, strah da se ne bude kao ostali. Stoga, treba sa oprezom pristupati političkim uvjerenjima da sloboda leži na kraju cijevi oružja. Medijski, gotovo uvijek se predstavlja jednostavnija verzija ratne realnosti, ustaljena i dosljedna priča dizajnirana ne da informiše već da generiše i podupire podršku i entuzijazam za ratom. „Umjesto nejednakog društva na scenu je stupilo nesigurno društvo, rizično društvo, čija je pokretačka snaga bezbjednost“, kaže Ulrich Beck. „Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.

Uzmimo za primjer javna pogubljenja. „U 19. stoljeću takve prilike su bile gotovo praznični dan, škole su zatvarane zbog vjerovanja da gledanje pogubljenja odvraća buduće kriminalce od njihovih namjera. Tijela su obično dugo bila izložena, dok meso nije propalo pred ljudskim očima. „ (Goldstein, 1988: 27) Šta je to, što ljude privlači da gledaju takve sadržaje, pitanje je na koje bi trebali potražiti odgovore u psihologiji. I u današnjem društvu opisna slika borbi, krvi, rata, pucanja, proizvodi se u svrhu zabave, rekreacije, dokolice, kaže Goldstein. U tom smislu treba se pozabaviti svrhom medijske prezentacije nasilja, surovosti, razaranja, krvavih borbi, smaknuća nepoželjnih lidera, iscrpljenih tijela gladne i siromašne afričke djece. Jer sadašnja situacija u svijetu pokazuje da medijskim prikazivanjem navedenog nismo istrijebili ova zla, zapravo ona često služe kao besplatna reklama, organizacijama, državama, političarima, pa i novinarima. Bitno je pitanje, zbog čega ne uočavamo šta se nalazi ispod površine medijskih slika, ekskluzivnosti i senzacionalizma. Kako smo „otupljeli“ i prihvatili kao normalnu tu podijeljenu sliku svijeta i svakodnevnu izloženost medijskom naturalizmu? Odgovor možemo pronaći u promišljanju Potera koji smatra da navika gledanja nasilja s vremenom ne samo da ublažava naše reagovanje već neke ljude navodi da traže jake „podsticaje“ koje im je pružalo gledanje nasilja. Međutim, svakodnevno gledanje nasilnih scena proizvodi neosjetljivost. Neki prizori nasilja ponavljaju se tako često da kod nas više ne izazivaju čuđenje ili strah. Nivo naše tolerancije se povećava i  ono što nas je nekad užasavalo ili jako uznemiravalo prestaje da djeluje tako. Slavoj Žižek u knjizi „O nasilju“ (2008) iznosi tezu o postojanju “trojnog nasilja” bez koje ne bi bilo moguće shvatiti široki utjecaj nasilja u savremenom svijetu uključujući i ono medijski posredovano. „Trojno nasilje“ za Žižeka čine: “subjektivno” nasilje kojeg čine prepoznatljivi i vidljivi akteri (teroristi, ubice, te općenito ratovi) , “simboličko” nasilje koje je  manje vidljivo i sadržano je u jeziku i njegovim oblicima, “sistemsko” nasilje koje predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja, jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i političkih sistema.

Problem sa simboličkim i sistemskim nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga možemo analizirati uobičajenom metodologijom empirijskih znanosti. Subjektivno nasilje predstavlja medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstracije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd) i ono nam ne dozvoljava da uočimo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima koje je najčešće nesvjesno. Današnje društvo je konstantno izloženo ovom medijskom tipu što nam pokazuje da današnja „ tolerantna“ i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje, smatra Žižek. Naime, „nužno je shvatiti da je medijska slika o zločinima, terorizmu i humanitarnim krizama iskrivljena, pa i lažna, jer je potrebno razotkriti prave uzroke terorističkih napada u svijetu, i shvatiti odakle dolaze strah od drugačijeg, rasizam i ostala zla koja se i dalje nalaze u društvima koja zovemo liberalnim“ (Žižek, 2008: 8)[1] Zahtjev koji ističe Žižek jeste kritičko mišljenje, a u tome možemo uspjeti samo ako shvatimo da je “strukturalno” nasilje centar globalnog kapitalizma. Melodramski spektakl svakako ne zanimaju analize, društveni procesi, već dramatični događaji koji privlače pažnju publike i odvlače je od kritičkog tumačenja.

„Novinar danas radi senzacija odlazi na ratišta, snima smrt izbliza, da bi je prodao! Ne zanima ga više stvarno stanje, dobar komentar, samo senzacija i novac! Ne smije se zaboraviti, u smislu političke uloge medija, da su „teroristički događaji“ poput onih od 9. septembra ili eksplozije na madridskoj željezničkoj stanici Atoča u dubokoj vezi sa zapadnom industrijom zabave, smatra Sloterdajk (2007: 10) „Oni deluju u okvirima naših uhodanih horor-klišea, aktuelni teror je prenošenje sveprisutnih igara tipa strah - zadovoljstvo sa bioskopskih platana na TV ekrane. Realni teror funkcioniše prema pravilima igre politizovanog filma nasilja: pravi mrtvaci, potpuna zabava. Dokaz za to: teror profitira od monstruoznog sistema nagrađivanja koji se nalazi pod devizom: 'samo nam prijeti i dat ćeš nam naše najvažnije teme.'" (Sloterdajk) Informativne emisije često prenaglašavaju zabavne vrijednosti u dramatičnim vizuelnim sekvencama, izbjegavajući pri tom i složenu historijsku pozadinu i analizu neophodnu da bi se istinski shvatili složeni savremeni događaji. Zapravo, rat nikada nije šou. „Uostalom, novinarstvo Zapada, uzeto u cjelini, počesto gotovo sve događaje prati kao spektakl, odnosno enkodira kao spektakl.“ (Fejzić, 2004: 150) Kada rat postaje spektakl? „Meri Kaldor, predavačica na globalnim studijama u Londonu, koja se, između ostalog, bavi aktuelnim analizama fenomena ratova u eri globalizacije, u intervjuu datom za dnevni list „Tageszeitung“ iz 2003. godine, iznosi tezu da je, za razliku od „komercijalizovanog i privatizovanog nasilja“ koje je bilo medijski tj. realno prisutno u ratovima u Bosni ili na Kosovu, najnoviji irački konflikt, u medijskom smislu riječi, donio nešto novo, prerastavši u posebnu vrstu rata spektakla (spectacle war). Prema njenim riječima, ovaj rat se vodi „kao neka vrsta šou - programa, za njega su najvažniji gledaoci kod kuće, kojima treba pokazati da su Amerikanci najmoćniji na svijetu. To je samo šou, predstava. To je pozorište“. Spektakl razorne moći. „Ovo razaranje je, pre svega, informatičke, odnosno medijske prirode. Sve što danas morate da činite jeste da gledate rat na televiziji – i da aplaudirate. To je osobenost rata - spektakla.“ (Vuksanović, 2007) Svjetske redakcije trebaju se naviknuti na drugačije spektakle osim „super moderniziranih poteza NATO-vih bijelih prinčeva, popraćenih ekipom CNN-a“, smatra Poter (2011: 455) Dominantni oblik politike danas jeste „post-politička biopolitika“, reći će Žižek (2008: 39) „Post-politika jer tvrdi da iza sebe ostavlja stare oblike upravljanja, a bio-politika jer označava reguliranje sigurnosti i blagostanja kao primarni cilj. Sve se ipak svodi na učinkovito upravljanje životom, odnosno depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koordinacijom interesa kao nultom tačkom politike, jedini način aktivne mobilizacije ljudi jeste uvođenje straha, kao temelja današnje objektivnosti. 

---

[1] Autor Žižek smatra da dobrotvorne organizacije i udruženja za ljudska prava služe kao maske iza kojih stoji ekonomsko izrabljivanje i ideologija vojne intervencije koja služi ekonomsko-političkim interesima. Kritički argumenti protiv teze o monopolu demokratske države na legitimiziranje nasilja automatski se odbacuju i isključuju iz sfere javne diskusije i područja komunikacije. Žižek ističe da je svaka država utemeljena na nasilju i da teror kojim se provodi subjektivno nasilje i naše suosjećanje sa žrtvama, imaju svrhu prikrivanja stvarnog nasilja i skretanja pažnje sa njega.

 [2] Za Hobbesa, strah povezuje i osigurava društveni poredak, a još i danas strah je prvenstveni mehanizam nadzora koji ispunjava drušvo spektakla. Iako izgleda da spektakl funkcionira putem želje i užitka, on ustvari funkcionira putem komunikacije straha- ili, drugim riječima, spektakl stvara oblike želje i užitka koji su intimno povezani sa strahom.

"Doktrina šoka i kapitalizam katastrofe"

Pojmovi „doktrina šoka“ i „kapitalizam katastrofe“ interesantni su za sve one koji se bave dubljim analizama događaja koje nam plasiraju masovni mediji, ali i zbog toga što nude novi način posmatranja političkih dešavanja u svijetu o kojem mediji ne izvještavaju i ne govore. Doktrina šoka je takos našla svoje mjesto i u medijima. Autorica djela „Doktrina šoka i kapitalizam katastrofe“, Naomi Klein, ističe da je za primjenu ove doktrine potrebna određena prilika i država čiji sistem može da se uništi i zamijeni idejom slobodnog tržišta.[1] Diljem svijeta, u Britaniji, u SAD-u, u Aziji te na Bliskom Istoku postoje "moćnici" koji zarađuju na haosu, te iskorištavaju krvoprolića i katastrofe da okrutno i nemilosrdno preobraze svijet  prema svojim zamislima. Oni su doktori šoka. Dakle, Klein nam u svom djelu otkriva postojanje plaćenika u savremenim sukobima u svijetu, koji su zaslužni za najstrašnija mučenja ljudi, psihološki i fizički, što nas navodi na razmišljanja o savremenoj politici. 

Sljedeća bitna odrednica za razumijevanje doktrine šoka jesu „Čikaška škola ekonomije“ (Chicago scool of economics) i Milton Friedman[2] kao njen najznačajniji predstavnik. Friedman je smatrao da brzina i velike, neočekivane ekonomske promjene izazivaju psihološku reakciju javnosti i pomažu u prilagodbi novonastaloj situaciji, što je nazvao ekonomskom „šok-terapijom“. Na ovaj način se svrgavaju „zastarjeli“ sistemi, koji su u suprotnosti sa  razvojem slobodnog tržišta. Ono što se zapravo dešava sa malim zemljama, prema mišljenju ove autorice, a o čemu mediji ne govore jeste upravo primjena „šok terapije“. Šok doktrina je već korištena u južnoameričkim ekonomijama 1970-tih godina, zatim u Poljskoj i Rusiji i zemljama Azije. Zapravo, mediji gotovo nikada ne izvještavaju o stvarnim razlozima i uopće o pravima napada na određene zemlje. Tu su mediji prije u službi podržavanja jedne ili druge strane, a najbolji primjer je Čile. Medijski podešen rat u Čileu i snimci golih izmučenih trupala, predstavili su Čile kao opasno podneblje poznato po nasilju. O ubijanju i mučenju ljudi u Čileu od strane američke vojske nije bilo informacija u medijima.[3] Kompleksni problem „kapitalizma katastrofe“ opisuje na koji način korporacije profitiraju od katastrofa. Katastrofe o kojima govori Klein su: ratovi, teroristički napadi, a to mogu biti i prirodne katastrofe, te promjene društvenih uređenja koje rezultiraju ekonomskim prevratima. I neka novija dešavanja za Klein predstavljaju pokušaj primjene doktrine šoka. 11. septembar, na primjer, Washingtonu je bio razlog da prestane propitivati da li druge države žele američku „slobodnu trgovinu i demokraciju“, i da je počne nametati šokom i vojnom silom.

„Jedan tržišni analitičar komentirao je osobito unosno tromjesečje energetske tvrtke Halliburton: »Irak se pokazao boljim nego što se očekivalo.« Bilo je to u listopadu 2006, tada najkrvavijem zabilježenom mjesecu rata — 3709 iračkih civilnih žrtava. Unatoč tome, malo je dioničara uspjelo obuzdati svoje oduševljenje ratom koji je samo toj kompaniji donio čistih 20 milijardi američkih dolara zarade.“ (Klein, 2008: 33)

Bushova administracija tom prilikom koristi strah izazvan napadima, ne samo da započne „rat protiv terora“, nego i da ga pretvori u gotovo potpuno profitabilan poduhvat. Kada se govori o okupaciji Iraka, Naomi Klein (2007) smatra da se radi o najvećem eksperimentalnom mehanizmu primjene ove doktrine. Autorica navodi da se sa 11. septembrom medijski stvara novi neprijatelj i da upravo tada počinju priče o „sukobu civilizacija“, te da kapitalizam katastrofe postaje ekonomija sagrađena na strahu. [4]Ono što ostaje zemljama u kojima se primjenjuje šok terapija jeste uništena javna infrastruktura, bogata manjina, povećanje nezaposlenosti, veliko siromaštvo. Autorica Naomi Klein se vodi mišlju da su posljednjih desetljeća širom svijeta šokovi i katastrofe namjerno korišteni u svrhu primjene principa slobodne ekonomije, što rezultira privatizacijom u korist velikih korporacija i korumpiranih vlada. Ekstremne mjere daleko se lakše provode u tiranijama nego u demokratskim sistemima. Zbunjenosti svakako doprinose i mediji. „Jednom kada je taktika bila usavršena, nove prilike su se počele sve više umnožavati.“ (Klein, 2008: 210) Još jedan od problema koji ističe autorka, a koji se  godinama uporno ignoriše, iako je već opće poznata stvar, jeste angažiranost plaćenika u vojnim akcijama SAD-a širom svijeta, koji primjenjuju nezamislivo nasilje, a za koje se potom okrivljuju „pristalice nepoželjnih vlada“. Ovakav stav može se naći kod mnogih analitičara i novinara, a za šta postoje i brojni dokazi.

Zanimljiva je i snimka dnevnika CBS-a u kome se otvoreno poziva na nužnost sprovođenja „doktrine šoka i straha“ pri čemu slijedi izjava: „ ... potreban je jedan minut za efekte kao u Hirošimi.“ Također, vezano za snimak pogubljenja Saddama Husseina, nailazimo na medijske izjave kako se radi o „plemenitoj stvari koja bi svima trebala biti jasna.“ Pogledajte film "The Shock Doctrine" Ovo je posebno bitno, sa aspekta izučavanja stvarnih interesa i onoga što se predstavlja u medijima. S druge strane uočava se politička manipulacija medija. Klein smatra da faktor iznenađenja više nije moguć i da postajemo otporni na šok i da zbog toga ova doktrina postaje nedjelotvorna. U smislu medijskog posmatranja ovog fenomena, postaje upravo zabrinjavajuća ta otpornost na šok.

---

 [1]Autorica Naomi Klein (2007) pri tome upoređuje ekonomsku doktrina šoka i medicinsku šok terapiju, zbog  osobine da „briše“ postojeće i nameće nešto sasvim novo. Šok terapija je primjenjivana u psihijatriji u tajnim eksperimentima doktora psihijatrije Ewana Camerona u suradnji s američkom CIA-om.

[2]  Milton Friedman je veliki guru pokreta neobuzdanog kapitalizma i čovjek kojem su pripisivali stvaranje priručnika suvremene i hipermobilne, globalne ekonomije.

[3] Naomi Klein u dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ navodi i potkrepljuje snimkama primjenu tehnika torture: silovanja, svlačenja odjeće, vađenja očiju, te psihološkog mučenja od strane američkih plaćenika.

 [4] U dokumentarnom filmu „Doktrina šoka“ Naomi Klein nam daje uvid u televizijsku izjavu američkog predsjednika Busha,  koji se u tom trenutku obraća cijelom svijetu: „ Ono u što sam siguran je da su to sve zli ljudi“ (misleći pri tome na muslimane).