„Drugost nije data već je proizvedena“ (Hardt i Negri, 2000: 113) Polazna tačka promišljanja radikalne postmoderne prakse, politike razlike, jeste da je ona proizvedena medijski. Medijske naturalije djeluju dvostruko. Mediji „Trećeg svijeta“ njima šalju poruku o nepravednosti i užasima koju proživljavaju „obični ljudi“, sa druge strane one vode ka praksi prikazivanja i stvaranja negativnog mišljenja o drugome, stvaranju neprijatelja, negativnosti spram druge rase, nacije, etničke skupine, pa i civilizacije. Orijentira se na razlike i to u negativnom kontekstu zbog čega nastaju jazovi, stereotipi, netrpeljivost, negativne emocije, uobrazlije i generalizacije. Čitatelji i gledatelji svoje brige i strahove oblikuju velikim dijelom i načinom na koji im se obraćaju njihovi mediji. Mediji oblikuju “njih” i “nas”, a to se postiže nizom razlikovanja i suprotstavljanja, implicitno ili eksplicitno.
Postavlja se pitanje kako funkcioniše ovaj sistem,
jer mora da postoji mehanizam kontrolisanja nezadovoljstva i želje za odmazdom
onih „drugih“. Zapravo tu oni „drugi“ upadaju u zamku medijske svjetske
mašinerije da se okarakterišu kao loši, zli, opasni po „demokratski“ uređen
svijet, a zapravo se njihova ozlojeđenost vješto koristi. Sloterdajk smatra da
se ta zamka ogleda u sljedećem : „Što je lokalno ogorčenje više u pravu to je
više u krivu sa globalnog stajališta“. (Sloterdajk, 2007: 60) Autori Hardt i
Negri (2000: 43) su također, razmatrali pitanje svaranja politike razlike, a
samim time i neprijatelja. Oni smatraju da neprijatelji kojima se danas
suprotstavlja mogu predstavljati više ideološku prijetnju nego vojni izazov. Uloga medija u proizvodnji „drugosti“
je velika i mada im to nekada i nije
intencija, recipijenta dovode u zabludu o okrutnosti i podijeljenosti svijeta,
na moćne i nemoćne, muslimane i kršćane...Zapravo se želi
odati utisak o “ratu civilizacija”, averziji prema tuđoj kulturi, što se ogleda
u određenim događajima koji su zauzeli veliki medijski prostor i pažnju. „Ono
što dobivamo kada gledamo fotografije ponižavanja iračkih zatvorenika na našim
ekranima i naslovnicama upravo je izravni uvid u 'američke vrijednosti', u samu
srž opscenog užitka koji održava američki način života. U tom smislu, te
fotografije stavlja u prikladan kontekst poznate teze Samuela Huntingtona o
postojećem 'sukobu civilizacija'. Sukob između arapske civilizacije i američke
civilizacije nije sukob između barbarizma i poštivanja ljudskog dostojanstva,
već sukob između anonimnog okrutnog mučenja i medijskog spektakla u kojem
tijela žrtava služe kao anonimna pozadina za 'nevina američka' lica... “ (Žižek,
2008: 446)
„Takozvana ‘ratna izviješća u obliku
video-igara' predstavljaju tek odraz nadzora koji je upravljao američkom
vanjskom politikom nakon Zaljevskog rata: nadzora prema kojem se moguće
uplitati u sukobe diljem svijeta – u Iraku, na Kosovu, u Afganistanu – trpeći
minimalne američke žrtve. Vlada Sjedinjenih Država je povjerovala u ultimativni
oksimoron: bezopasan rat. I upravo ta logika, koju uporno odražavaju naša
jednostrana izviješća o globalnim sukobima, pomaže da se u mnogim dijelovima
svijeta podstakne zasljepljujući gnjev, gnjev prema dosljednoj asimetriji
patnje. To je kontekst u kojem se izopačeni osvetnici javljaju manje s nizom
konkretnih zahtjeva, a više s nagonskom željom da građani Sjedinjenih Država
podijele njihovu bol (...) Svijet je jednostavno previše napučen krvoprolićem
da bismo oplakivali svaku smrt, čak i svaki masovni pokolj. Stoga pravimo
arbitrarne razlike samo da bismo preživjeli svaki dan: više nam je stalo do
djece nego do odraslih; više nam je stalo do ljudi koji nam sliče, nego do onih
koji nam ne sliče.“ (Klein, 2003: 84-88 )
Nikakvi
politički ciljevi ne bi trebali predstavljati opravdanje za tribalističke
rituale ni kada je riječ o „teroristima“ ni o političarima. U izvještavanju o emotivno opterećenim naturalističkim sadržajima razumljivo je vraćanje na etničke i vjerske krivce i u tom
momentu se javljaju konstrukcije razlikovanja nas i njih. „Brzo odražavanje
samoiskrivljenih ekscesa u slikama tiska i televizije može akterima donijeti
momentalno zadovoljenje, u mnogim slučajevima znači čak neke vrste laskavog
dokaza egzistencije (...) Masovni mediji neutraliziraju svoj predmet pa tako
sve što se događa podređuju zakonu nametanja ravnodušnosti. Njihova je
demokratska misija da izazivaju ravnodušnost time što brišu razliku između
glavnih i sporednih stvari.“ (Sloterdajk, 2007: 187, 188) Odgovarajućim
poticajem, njegovana svijest o identitetu unutar jedne skupine ljudi može se
pretvoriti u moćno oružje kako bi se brutalno postupalo s drugom. „Mnogi sukobi
i barbarstva u svijetu održavaju se kroz iluziju jedinstvenog identiteta. Rezultat
može biti domaće praiskonsko nasilje ili globalno umješno nasilje i terorizam
po cijelome svijetu. Ustvari, veliki izvor potencijalnih sukoba u savremenom
svijetu je pretpostavka da se ljudi mogu jedinstveno kategorizirati na temelju
religije ili kulture.“ (Sen, 2007: 23)
Problem
predstavlja i to što se demokracija često smatra tipično zapadnom idejom koja
je strana nezapadnom svijetu, a civilizacijsko dijeljenje se temelji na
deskriptivnoj grubosti i historijskoj nevinosti.[1]
Upotreba jedne kategorizacije ljudi na svijetu igra nejasnu ulogu, što
doprinosi zapaljivosti svijeta u kojem živimo. „CNN, BBC i 'NewsCorp' – iako se
oni možda pokušavaju predstaviti kao međunarodni, čak i kao da su na
neodređenom mjestu – očito još uvijek izvještavaju iz američkih i evropskih
perspektiva. Kad oni kažu 'mi', to smo 'mi' filtirirani kroz Atlantu, London
ili New York. Pitanje jest: šta se događa kad se signal uskogrudne kulturalne
pretpostavke toga 'mi', toga 'nas', usmjeri prema najdaljim kutovima našega
duboko podijeljenog svijeta, loše prerušenog u globalno 'mi'? “ (Klein, 2003,
84-88 )
Stvaranje
razlika vezano je i za globalno siromaštvo, kao i za pitanje religije, smatra
Sen. Ako se religija i zajednica dovode u vezu s globalnim nasiljem u svijesti
mnogih ljudi, onda se isto tako dovode u vezu globalno siromaštvo i nejednakost.
Postmodernistička „politika razlike“ negativna je
pojava u političkom i medijskom svijetu, stoga bi bilo potrebno shvatiti ovu
vrstu manipulacije i oduprijeti se istoj pa makar to značilo po ko zna koji put
iznijeti tezu o poštovanju drugog i drugačijeg, i poći od jednostavnog određenja čovjeka kao
ljudskog i kao multidimenzionalnog bića. „Tuđinac je
zastrašujući simbol činjenice razlikovanja kao takvog, individualnosti kao
takve, i ukazuje na one sfere u kojim čovjek ne može da mijenja i ne može da
djeluje i u kojima, zato, ima izuzetnu tendenciju da razara.“ (Arent, 1998: 309)
Međutim, moramo se zapitati ko je nametnuo okvire
u kojima se danas ljudi širom svijeta prvenstveno identificiraju nacionalno i
religijski, iako njihova ponašanja često ne odgovaraju tim odrednicama. Kako
kaže Sen (2007: 162) problem je što se“ iza grube stvarnosti krije se velika
koncepcijska zbrka oko identiteta ljudi koja pretvara multidimenzionalna
ljudska bića u jednodimenzionalna stvorenja.“ I to je upravo ono što
karakterizira medijski naturalizam i političku podijeljenost svijeta. Stoga bi
trebalo istaknuti i Sloderajkov zahtijev: "Moramo učiti da sebe vidimo
očima drugih".
[1] Autor zapravo
govori o tvrdnjama da zapadne zemlje mogu nametnuti demokraciju Iraku ili bilo
kojoj drugoj zemlji. Međutim, postaviti pitanje u tom obliku - fokusirajući se
na ideju nametanja - podrazumijeva isključivo uvjerenje kako demokracija
pripada Zapadu, smatrajući je tipično zapadnom idejom koja je potekla i
djelovala samo na Zapadu, što je potpuno varljiv način razumijevanja historije
i savremenih izgleda demokracije. Dio razloga za ovu fiksaciju Zapadom, ili
navodnim Zapadom, leži u historiji kolonijalizma. Dijalektika kolonijalnog uma
uključuje i divljenje i nezadovoljstvo.
Nema komentara:
Objavi komentar