Manjine i mediji: Anti-romska osjećanja i Romofobija

„Što su ljudi više nejednaki po svojim osobinama , tim potrebnije je nastojati da se jednako ophodimo sa svima.“ (Tolstoj)

Nigdje nije strogo definisan pojam manjine. Ipak, 1977. Godine italijanski profesor prava Frančesko Kapotorti ( Francesco Capotorti) predložio je definiciju koja je najsveobuhvatnija. Prema ovoj definiciji manjina je: Grupa koja je malobrojna u odnosu na ostatak stanovništva države i nije u dominantnom položaju i čiji pripadnici- koji su državljani te države- imaju etnička, vjerska, i jezička obilježja koja se razlikuju od obilježja ostatak stanovništva i makar samo implicitno, održavaju osjećaj solidarnosti, upravljen na očuvanje svoj kulture, tradicije, vjere i jezika. (Dimitrijević, 1997: 403.) Istraživanja medijske slike o manjinama u državama bivše Jugoslavije pokazuje dosta zajedničkih karakteristika: manjine su u centru medijske pažnje najčešće kao politička tema, pisanje o manjinama vrlo često potiče incidentni kontekst, manjine se prate kampanjski, pisanje o manjinama podložno je jakim stereotipima i predrasudama, manjine su nerijetko žrtve medijskih manipulacija i zloupotreba, preko medija se prema manjinama često širi netrpeljivost i podcjenjivanje... Izvještavanje o manjinama  često je depersonalizirano, što potiče generaliziranje, ženski predstavnici manjina se pojavljuju jako rijetko, o životu i aktivnostima manjina ne izvještava se sustavno već se samo reagira na neke određene događaje, veliki broj tekstova otpada na izvještaje o kriminalnim aktivnostima manjina i negativne primjere diskriminacije". [1]

Podizanje općih profesionalnih standarda medijskog tretiranja manjina jedno je od ključnih pitanja. Problem adekvatnog i kvalitetnog medijskog tretiranja manjina ne može riješiti specijaliziranim emisijama i rubrikama o manjinama i za manjine. Problem je što ne postoji stvarna želja i društvena potreba da se javnost informiše o manjinama, njihovim problemima, ali i njihovim vrijednostima, dostignućima, njihovom društvenom značaju. Naravno, manjinski mediji imaju svoju funkciju i svoje vrijednosti (očuvanje jezika, njegovanje tradicija, da spomenemo samo neke) koje većinski mediji ne mogu nadoknaditi međutim za funkciju javnog informiranja oni su nedovoljni. Istina je, marginalizacija nacionalnih manjina i izražavanje netrpeljivosti prema njima nisu samo "specijalitet" medija u zemljama s područja bivše Jugoslavije ili tranzicijskim zemljama . Primjer može biti i BBC koji, također, nedovoljno pažnje posvećuje multikuturalizmu. Istraživanja nekih njemačkih medija pokazala da novinari najviše sklonosti imaju prema negativnim, senzacionalističkim ili konfliktnim temama kada su u pitanju manjine ili pak da televizija izvještavajući o problemima ksenofobije i samu je potiče.[1]

Prije senzibiliziranja javnosti za tu problematiku treba senzibilizirati i educirati same medije. Neprepoznavanje značaja ovog aspekta stvara negativnu klimu kada su u pitanju etničke manjine, ali može se reći i da je negativan odnos prema etničkoj različitosti potencijalna osnova diskriminirajućeg odnosa i prema drugim manjinama, i prema drugim različitostima. Pozitivna uloga medija u toj funkciji može se lakše ostvariti ako i sami mediji shvate da promoviranje "različitosti" ima pozitivan utjecaj na recepciju medija. U tom kontekstu od izuzetnog je značaja ideja sustavne i specijalizirane edukacije novinara za kvalitetno bavljenje manjinskim temama. To se odnosi kako na novinare u velikim nacionalnim medijima tako i one u manjinskim medijima kojima često nedostaje pravi pristup da se manjinska problematika i interesi kvalitetno artikuliraju i prezentiraju u javnosti. Kada su u pitanju naša tranzicijska društva moglo bi se govoriti o nedostatku važne karike u razvoju demokratskog i civilnog društva, o stanju u kojem se ne prepoznaje i ne stimulira značaj različitosti (diversity) kao važne poluge društvenog funkcioniranja, ali i razvoja.

Cigani ili Romi su prva asocijacija na sam spomen odrednice manjine. Prva odrednica je derogativna u većini indo-evropskih jezika (Gypsy, Gitan/ Tsigane, Zigeuner i dr) Drugu odrednicu mnogi smatraju licemjernim eufemizmom u pokušaju umirivanja nečiste savjesti, a kao surogat ispravljanja počinjenih višestoljetnih nepravdi prema ovoj najbrojnijoj etničkoj zajednici u Evropi. Svi znaju za holokaust i stradanja Jevreja, ali je nedovoljno poznato kako je oko pola miliona Cigana nestalo u nacističkim logorima smrti! (Regionalni glasnik za promociju kulture Manjinskih prava i međuetničke tolerancije 30. srpanj 2004. broj 1, tekst: Dušan Babić) Prije elaboracije i objašnjenja duboko ukorijenjenog stereotipa o Romima, trebalo bi ukazati na činjenicu da ljudi malo znaju o njima,njihovoj kulturi, ponašanju, običajima, porijeklu. Naime, Romi[1] su narod bez domovine i vlastite političke organizacije. Kod njih nema ni tradicije o državi ni nacionalizma. Međusobno veoma složni i nikada nisu vodili osvajački rat. Zajednice Roma biraju svoga 'kneza' koji pred vlastima zastupa svoje 'pleme'.

Tri su glavne etničke zajednice na koje su se Romi podijelili svojom ekspanzijom, to su: Gitani (Gitanes), Kalderaši (Kalderash) i Manuši (Manush). Fizički su tamnoputi i nižeg rasta, kose crne. Kod tamnoputijih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva dolihokefalnost čiji indeks lubanje iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češće javlja brahikefalnost s indeksom 79,8. Porijeklo ciganskog imena tražilo se i kod indijskog plemena Čangar, gdje bi možda mogla biti i njihova prapostojbina. Jezik Roma (e Romani čhib) pripada indijskoj grani jezika u koji je ipak tokom njihovog skitalačkog i selilačkog života prodro golem broj stranih riječi, pa je najveću promjenu doživio sam rječnik. Najviše ih živi u državama Istočne i Jugoistočne Europe te u Španjolskoj. Romske organizacije zalažu se za priznanje da su Romi zaseban neteritorijalni narod s vlastitom historijom, jezikom i kulturom. Karakteristični su po jeziku, nomadizmu, ali i po zanimanjima: mala trgovina, sitni popravci, skupljanje i prodaja otpadnih materijala, građevinski radovi, muzika, zabava, gatanje itd. 

Širom Evrope, Jevreji i Romi, dvije manjine, i povjesno su najviše trpjeli diskriminaciju temeljenu na njihovoj tobožnjoj inferiornosti, i kasnijem negativnom imidžu koji je pridodat ovoj navodnoj inferiornosti. Obje manjine vode porijeklo izvan granica Evrope, Jevreji dolaze sa područja današnjeg Izraela i Palestine i sa južnih obala Crnog mora, dok Romi dolaze iz Indije. Oba naroda migrirala su zbog proganjanja, stoljećima bili potlačeni od većiskog stanovništva Evrope i oba su bili smatrani niže vrijednim te je veliki broj ljudi iz oba naroda bio istrebljen  tokom Drugog svjetskog rata od strane nacista. Oba naroda su trpjela pod komunističkim režimom u Evropi ali Romi i dalje osjećaju posljedice diskriminacije, mržnje i predrasuda, dok je na sreću antisemitizam osuđen na svim nivoima.

Ovaj problem možemo posmatrati i kroz paradigmu, a koja "minimalne grupe" koju je koristio Tajfel pokazuje da je socijalna kategorizacija dovoljna da proizvede socijalnu diskriminaciju. Ponuđena su dva objašnjenja ovog jer socijalna kategorizacija uzrokuje da ljudi vide veće razlike između bliskih i daljih grupa i veće sličnosti unutar grupa od onih koje stvarno postoje, te se upoređuju unutar i između grupa zbog osnovne potrebe za pozitivnim socijalnim identitetom (Pennington,1997: 126) Dehumanizacija i svođenje Roma na njihovo ciganstvo su ključni elementi anti- romskih osjećanja. Romi se smatraju manje vrijednim bićima i kao takvi ne zaslužuju uživanje ljudskih prava. Ova dehumanizacija nije bazirana na pogrešnom razumjevanju ili neuvažavanju nego predstavlja zakonski mit koji opravdava grubo ponašanje većine spram Roma koji se ne shvataju kao osobe nego jednostavno kao ‘Cigani’. Vrlo često, umjesto da se razgovara o problemu sa kojim se Romi suočavaju, priča se ‘ciganskom problemu’ tzv. ‘Ciganluk’ koji se  sam po sebi, definira  kao veoma negativan indikator. Otuda je i pojam rasizam pretrpio stanovit semantički pomak. Naime, rasizam već poodavno ne znači isključivo netrpeljivost prema drugim rasama, već i prema etničkim zajednicama unutar iste rase.

Jedan od postupaka u socijalnoj psihologiji jeste i međuljudski pristup u kome psiholozi  pokušavaju procijeniti važnost dva pitanja: pružaju li nam uvjerenja ili rasna sličnost/razlika kriterije prihvaćanja i odbacivanja drugih ljudi, tj. diskriminiraju li ljudi druge na osnovi pripadnosti drugoj rasi ili na osnovi različitih uvjerenja, i u kojoj mjeri konformizam prema prevladavajućim stereotipima i/ili vrijednostima može objasniti predrasude i diskriminaciju. Pitanje sličnosti/ razlika rasa ili uvjerenja stavlja naglasak na percepciju istog i različitog kod drugih u usporedbi sa samim sobom. Konformizam, bilo prema stereotipima ili prema vrijednostima, usredotočuje se na sile i pritiske u socijalnoj situaciji koji uzrokuju da se ljudi prilagode dominantnom ili prihvaćenom načinu razmišljanja ili ponašanja (Pennington). 

Anti- Ciganizam je vrlo specifična forma rasizma, ideologija rasne superiornosti, oblik umanjivanja ljudskih osobina i institucionalizirani rasizam. Baziran je, s jedne strane na, imaginarnim strahovima, negativnim stereotipima i mitovima, dok je druge strane osporavao ili eliminirao javnost povjesnom diskriminacijom nad Romima. Za izrazito nepovoljan status romske populacije krivicu na «ravne časti» nose svi relevantni segmenti društva – gotovo podjednako i na Istoku i na Zapadu. Manifestacije anti- romskog raspoloženja izraženije su u istočnoj Evropi. Stereotipi i predrasude o Romima vrlo često su u sukobu sa racionalnim objašnjenjem. Mnogo puta su otkrile više o kulturnom miljeu osobe koja govori o Romima nego o ‘Ciganima’. Kada bi pravili inventuru podataka koje ljudi imaju o Romima, mnoge stvari bi izgledale besmisleno ali bez obzira ljudi se hvataju za iste kao da su neupitne istine. Mnogo je primjera preuzimanja apsurdnih pretpostavki kroz povijest koje su postavljene kao temeljni društveni pogled na svijet (npr. zemlja je ravna), ali mnogi ljudi, posebno oni koji razmišljaju progresivno, često puta nisu voljni prihvatiti da je to možda slučaj i danas. Stereotipi i predrasude spram Roma, i anti-romska osjećanja kao rezultat, toliko su duboko ukorjenjeni u evropsku kulturu da ih je kao takve teško i zamisliti. One koji trpe stereotipe i predrasude treba angažirati na ovaj iscrpljujući zadatak uvjeravanja drugih da su diskriminirani bez posebnog razloga. Jasan znak anti-romskih osjećanja leže u činjenici da mnogi ljudi koji nikad nisu imali blizak kontakt sa Romima nisu sposobni dati detaljnu sliku o njima. Kako izgledaju, žive i ponašaju se. Vrlo često ponašanje jedne osobe automatski se prenosi na sve ‘Cigane’. Negativni postupci pripisuju se romskoj kulturi, a ne inkrimiranom pojedincu. 

Mediji nose svoj dio odgovornosti. Uz rijetke izuzetke, mediji nastavljaju reprodukovati stereotipe o Ciganima, što samo produžava praksu njihovog izopštavanja iz društva. Međutim, značajan dio krivice leži i na samim Romima, čije je ponašanje sublimisao Charles Smith, romski pjesnik i aktivist (živi u pokretnoj kući u Essexu, Engleska), koji u jednom svom eseju lamentira nad pretjeranom uronjenošću Roma u prošlost, čime sami sebe uramljujemo u stereotipe. I slavni pisac Gunter Grass, nomadsku i boemsku sklonost svog naroda vidi kao smetnju bržoj i nužnoj emancipaciji i adaptaciji na novo vrijeme. Mediji mogu biti vrijedno sredstvo u podizanju svijesti i promociji različitosti  i multikulturalizma ukoliko su posvećeni promjenama. Umjesto fokusiranja na negativne vijesti o Romima težište treba staviti na pronalaženje afirmativnih priča i dati Romima priliku da se čuje njihov glas. Postoje advokati, nastavnici, političari i doktori romske nacionalnosti, zašto ne izvještavati o tome? U vrijeme kada se u Bosni i Hercegovini bez ikakve logike privatni mediji bave proizvodnjom programa za gluhonijeme, a javni entitetski servis, umjesto da se pozabavi za javnost korisnim sadržajima, vrijeme i novac troši na niskobudžetne reality show-e, najbrojnija bh. nacionalna manjina – Romi, gotovo da nema pristupa medijima. Iako zakon obavezuje javne RTV servise da omoguće informisanje nacionalnih manjina na njihovim jezicima, za oko šezdeset hiljada Roma u BiH takve emisije jednostavno nema. Nema je zato što se u BiH sve, apsolutno sve, svodi na magičnu brojku tri, a manjinske etničke grupe su medijski potpuno marginalizirane.

---

[1] Postoji još nekoliko naziva za ovaj narod, a razlog je taj što se mislilo da su Cigani porijeklom iz Egipta, otuda španjolski naziv Gitanos i engleski Gypsies, i u Crnoj Gori i Dalmaciji razvio se naziv Jeđupi ili Jeđupci, pa naziv Đupci u Makedoniji. Francuzi su nadalje za njih napravili i naziv Bohémiens (od Bohemija, Češka). Cigane ili Rome poznaju i skandinavski narodi koji ih prozvaše Tatern i Heiden (pogani') www.totalportal.hr

 [2]  Izjava Dr.Mitja Žagara, direktora Instituta za etničke studije Sveučilišta u Ljubljani i koordinator za manjinsku problematiku u okviru Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu

[3] Tekst: http://dosta.org/uk/node/348