Tortoise Mind - Kako se inteligencija povećava dok razmišljate manje

Kreativnost je sposobnost imati dobru ideju onda kada je trebate, smatra Guy Claxton, psiholog i autor knjige „Hare Brain, Tortoise Mind: How Intelligence Increases When You Think Less“.  Ključna stvar je činjenica da bismo trebali proširiti način na koji smo do sada definisali inteligenciju. Paradoks današnjeg užurbanog života i načina na koji razmišljamo jeste  zapravo to, da većina nas rješava probleme grubom silom logike, na jedan prilično „poslovan“ način. Može se reći da smo dali prevlast takvom načinu razmišljanja, potiskujući ono što je intuitivno i „radi sporije“ kada je riječ o razmišljanju, radu mozga i odlučivanju. Kognitivni znanstvenik Guy Claxton taj sporiji način naziva „tortoise mind“ (doslovno prevedeno kornjača um) . Istraživanja na polju kognitivne psihologije promijenila su način na koji razumijevamo ljudski mozak. Ova istraživanja su pokazala da su strpljivost i zbunjenost esencijalni za mudre i dobre odluke, a ne svjesnost i pretjerano razmišljanje o određenom problemu. Kako kaže Claxton, filozofske misli,  poezija i umjetnička misao su relativno slabi u svijetu koji u velikoj mjeri pretpostavlja da autoritet u promišljanju treba imati samo znanost i razum. Takav autoritet sugerira da postoje mnogi problemi i da bi trebalo dati priliku umu više za intuitivno razmišljanje, a ne linearno. Argument za ovakvu tvrdnju Guy Claxton nalazi u činjenici da mozak radi efikasnije kada vjerujemo „nesvjesnom“ i intuitivnom, onome umu koji radi u „pozadini, iz razloga što smo na taj način nepodložni analitičkom razmišljanju i samim tim oslobađamo našu kreativnost. Također, autor smatra da se društvo treba osloboditi opsesije razmišljanja koje je orjentisano samo na rezultat i direktno usmjereno na rješavanje problema.

Laboratorijske studije podsvjesne percepcije, rješavanje problema i kreativnosti ukazuju na kakofoniju inteligentnih glasova, koji mrmljajući ispod naše svjesne razine svijesti ipak utječu na naše ponašanje na veoma suptilan način. Claxton uvjerljivo tvrdi da je ta nesvjesna inteligencija upravo ono što nam je potrebno za obradu složene situacije, te da je pogrešan naglasak naše kulture na logici i razumu uz isključenje svih ostalih faktora. Takvo isključivanje smatra glupim, pa čak i licemjernim. Moderna zapadna kultura, precjenjuje praktično, svjesno razmišljanje, koje je često kontraproduktivno. Zapravo, zapadna kultura „radi" u određenom 'd-modu', što je dijagnostička i analitičkai nestrpljiva misao,  umjesto da djeluje intuitivno i opušteno. Oxfordski psiholog i gostujući profesor na Sveučilištu u Bristolu, Claxton, tvrdi da je "undermind" ili nesvjesna inteligencija tiho, dovođenje ideje u svijest, koje nam pomaže da registriramo događaje, prepoznamo obrasce, stvaramo veze i ispoljavamo kreativnost. Claxton koristi opise kreativnog procese Einsteina, Mozarta, Wordswortha, Ted Hughesa, Henry Moore i mnogih drugih koji podržavaju njegovu „undermind“ teoriju. Svakako, ovo najbolje možemo shvatiti preslikavajući ovu teoriju na svakodnevne aktivnosti u životu i one trenutke kada nam najbolje ideje jednostavno „padnu na pamet“ u momentima kada smo mislima udaljeni od problema i kada najmanje razmišljamo o problemu.

Stereotipi u medijima

Riječ stereotip izvorno je označavala komad metalne ploče koji je služio kao mjera da se i sljedeći komadi metala mogu isjeći prema datoj veličini. Danas taj izraz znači ponavljanje izvjesnih predstava o određenim grupama ljudi koje se potom uzimaju zdravo za gotovo, a mediji ih uglavnom bez kritičkog promišljanja šire i tako dodatno ukrepljuju. Stereotipi često imaju negativne konotacije iako to nužno ne sadrže jer su oni pojednostavljena slika pojedinca ili skupine te oslikavaju neke od pozitivnih i negativnih karakteristika određene skupine. Predrasude koje obično prate stereotipe, imaju aktivan i agresivan pristup u izvještavanju, često generalizirajući i prosuđujući, što neminovno vodi govoru mržnje. Iz stereotipa se stvara reprezentativna odlika cijele grupe. One dobijaju „zvaničan status“ nakon godina ponavljanja u medijima kao i u aluzijama, šalama, vicevima tokom svakodnevnog razgovora, ćaskanja, neformalne komunikacije. Stereotip je generalizacija, uproštena slika o pojedincu ili grupi, nastala kao rezultat “ponuđene” ili “servirane” slike o njima, bez prethodno proživljenog iskustva i direktnog kontakta. Širenju tih neupitnih istina doprinose i mediji, koji svet prikazuju pojednostavljeno koristeći mehanizme „selekcije informacija”, „rasporeda vesti”, „uređivačke politike” i „promicanja određenih interesa”. Važno je napomenuti da stereotipi ne moraju biti ograničeni samo na negativne karakterizacije pojedinaca ili skupina, već mogu biti i pozitivnog sadržaja. ( Tajfel i Henry, 1981: 144 )

Tri osobine karakteriziraju stereotipe: 

a) ljudi se kategoriziraju po vrlo vidljivim značajkama kao što su rasa, spol, nacionalnost, fizički izgled itd. b) svim članovima te kategorije ili društvene grupe pripisuje se posjedovanje istih značajki, i c) bilo kojem pojedincu za kojeg se percipira da pripada toj grupi pripisuje se posjedovanje tih stereotipnih značajki. Stereotipi su stoga previše pojednostavljene i previše generalizirane apstrakcije o grupama ljudi, uglavnom netačne, premda mogu sadržavati i zrno istine, kao što Ajlport (1954) sugerira (Pennington,1997:120) U literaturi tri osnovna pristupa razumijevanja i istraživanja stereotipa:

• psihodinamički ( stereotipi koji služe motivacijskim potrebama pojedinaca) 
• sociokulturni ( utjecaj kulture i socijalizacije na prenošenje stereotipa) 
• kognitivni ( uloga procesa kategorizacije u opažanju) 

Šiber je analizirao različita istraživanja stereotipa i naveo određene generalizacije u vezi stereotipnog prosuđivanja pojedinih društvenih grupa. To su: tačnost stereotipa ( Gdje ima dima, ima i vatre), Stalnost stereotipa ( istraživanja su pokazala da poslije dužeg razdoblja osnovni sadržaj stereotipa ostaje isti, s tim da u slučaju nagle promjene međusobnih odnosa dviju grupa dolazi i do promjene sadržaja stereotipa) i autostereotipi i heterostereotipi ( kada se prosuđuju osobine vlastite grupe, tada se isključivo navode pozitivne osobine, a pri prosuđivanju drugih grupa negativne osobine) Stereotipi su pokušaji uguravanja ljudi u određene kategorije ili "pretince" bez obraćanja pažnje na to kakvi oni stvarno jesu. Stereotipi predstavljaju izobličenja stvarnosti i pogrešni su jer se ne uspijevaju prilagoditi stvarnim osobinama neke osobe. Stereotipi mogu rezultirati pristranostima i predrasudama i nude način pojednostavljenog predviđanja ljudskog ponašanja. Jedno od osnovnih načela percepcije jest to da ljudi prerađuju informacije na način koji selektivno smanjuje potencijalno velik broj podražaja koji dolaze iz onog što ljudi kažu i urade. Kao takvi, stereotipi služe kao korisni vodiči, ali samo ponekad, jer bi pri njihovoj upotrebi ljudi trebali biti stalno svjesni ograničenja takvih sredstava"spoznajne ekonomičnosti. Snyder je (1978) pokazao da se stereotipi mogu neprekidno, izdržavati jer će ljudi prije tražiti informacije koje će potvrditi stereotipe, nego one koje će ih opovrgnuti. Takav se potkrepljujući pristup testiranju valjanosti stereotipa, kad se primijeni na pojedinca, može pretvoriti u proročanstvo koje samo sebe ostvaruje. Stereotipi stoga predstavljaju manje prihvatljivo lice stvaranja dojmova. (Pennington , 1997: 149)

Prema definiciji Cambridge Rječnika, stereotipi su “rigidne ideje koje ljudi imaju o nekome ili nečemu, posebno ako su neistinite, prema istom rječniku, predrasude su nepravedna i iracionalna mišljenja ili osjećanja, posebno kada su formirana bez dovoljno promišljanja ili znanja”. Drugim riječima, stereotipi su apriori formirane ideje i klišeji, dok su predrasude iracionalna uvjerenja straha i averzije. Oni mogu biti shvaćeni kao filteri koji nas na neki način štite od preplavljenosti informacijama i omogućavaju nam da donosimo sud o ljudima bez da ih poznajemo lično ili samo površno: oni ograničavaju naš pogled u odnosu na stvarnost. Stereotipi kako možemo uočiti nisu uvijek lažni. Bitno je, međutim, odrediti do koje mjere mediji upravljaju ovim namjernim pojednostavljivanjima i u kojoj mjeri ih preuveličavaju. Mogu biti barem djelimično pozitivni, ali to su uglavnom dvosmisleno pozitivne karakteristike (na primjer: Nijemci jesu uspješni, ali i nemilosrdno efikasni) ili bajkovito-romantičarsko prikazivanje etničkih zajednica koje potkrepljuje svijest da je realnost sasvim drugačija (primjer: film „Cigani lete u nebo“). Stereotipi se mogu odnositi i na sopstvenu društvenu grupu ali to ne umanjuje njihovu pogubnost u podržavanju potencijalnih konflikta.

Jedan od najznačajnijih elemenata stereotipa i predrasuda je taj da su obično stvoreni od strane najmoćnijih, a primjenjuju se na slabe, koji ne mogu kontrolirati način njihovog poimanja od strane drugih, niti su u mogućnosti da promjenu ovakvu percepciju. 

Uobičajeno je reći da se stereotipi temelje na istini. Kad god je dio istine pronađemo u stereotipu, takav pristup opravdava i osnažuje stereotipe. Stereotipi mogu istovremeno biti i prosti i složeni (na primjer „plavuša“ glupa i djetinje naivna, ali sposobna za manipulaciju). Najlakše se stave pod kritički upit kada se bolje upoznaju pojedinci jedne zajednice. Političari i mediji vrlo često koriste stereotipe. Igrati se negativnim osjećanjima ili strahom je dobar recept za pobjedu na izborima ili lažno predstavljanje. Ljudi uobičajeno koriste stereotipe da okarakterišu i opravdavaju status quo. Stereotipi neizbježno vode u deskriminaciju. 

Diskriminacija se može definirati kao "nepravedan postupak prema pojedincima za koje se smatra da pripadaju određenoj društvenoj grupi" (Secordi Backman, 1964). Kao što ova definicija podrazumijeva, diskriminacija je stvarna posljedica predrasudnih stavova neke osobe uočljiva u njezinu ponašanju. Ponašanje koje proizlazi iz predrasudnih stavova može poprimiti, i stvarno poprima, raznolike oblike koji rezultiraju različitim stupnjevima nepravednih postupaka. Ti postupci mogu biti blagi, kao što je slučaj kod predrasudnog razgovora i izbjegavanja nekih ljudi, do ekstremnih, kao što je slučaj kod masakra i progona. Sukob se stoga konceptualizira kao ekstremni oblik diskriminacije, gdje je ili prisutna namjera da se nanese šteta ili je šteta stvarno i nanesena ( Pennington, 1997: 109) Širenju stereotipa doprinosi i slabo međusobno informisanje. Povremeno medijsko prikazivanje drugu sredine ili marginalnih grupa ne mogu se smatrati zadovoljavajućom informativnom praksom. Često se prikazivanje „drugog“ i „drugačijeg“ fokusira na rodnost, osobe sa posebnim potrebama i slično, i dobijamo lošu i iskrivljenu medijsku prezentaciju koja bi zapravo trebala da posluži za međusobno upoznavanje i toleranciju .