Prikaz surove realnosti putem medija zasigurno ima svoju ulogu u savremenom društvu. Posljednjih dana svjedoci smo ovakvih prikaza u medijima. Medijsko izvještavanje o Siriji, napadi širom svijeta, iako je akcenat stavljen na pojedinačne napade, donose nam gorke slike svijeta u kome živimo.Medijski naturalizam ovdje se pojavljuje zajedno sa formama spektakla i senzacionalizma, budući da svi navedeni oblici egzistiraju u postmodernističkoj novinarskoj praksi. Ovaj fenomen potrebno je proučiti sa stanovišta njegovog utjecaja na društvo u cjelini, stoga ga ne možemo posmatrati samo kao senzacionalizam, nego i kao svojevrsni prikaz „ogoljene istine“ (Fejzić) ali i medijske konstrukcije stvarnosti u svrhu zastrašivanja. Prema Luhmannu (2000: 4) nužno bi bilo razlikovati dvije vrste onoga što nazivamo „realnim“: prvu realnost koja referira na posmatrača (first reality) i drugu realnost, onu posmatranu kroz sistem mas medija (second reality). „Druga realnost“ jeste ono što je predmet promišljanja medijskog naturalizma i ona svakako predstavlja jedan pojednostavljeni pogled na svijet. Autori Hardt i Negri (2000: 271) smatraju da „ljepilo koje drži zajedno različite funkcije i tijela hibridne konstitucije“ jeste ono što je Guy Debord nazvao spektaklom, integriranom i raspršenom aparaturom slika i zamisli koja proizvodi i uređuje javni dikurs i mišljenje. Društvo spektakla vlada tako što rukuje jednim vrlo starim oružjem, a koje je uočio još Hobbes koji kaže da je za učinkovito vladanje potrebna“strast s kojom treba računati - strah“.[1]
Odavno u ljudskom društvu zastrašivanje služi kao koristan mehanizam vlasti i kao metoda kontrole. Tu spada strah od terorizma, strah od siromaštva, od autoriteta, strah da se ne bude kao ostali. Stoga, treba sa oprezom pristupati političkim uvjerenjima da sloboda leži na kraju cijevi oružja. Medijski, gotovo uvijek se predstavlja jednostavnija verzija ratne realnosti, ustaljena i dosljedna priča dizajnirana ne da informiše već da generiše i podupire podršku i entuzijazam za ratom. „Umjesto nejednakog društva na scenu je stupilo nesigurno društvo, rizično društvo, čija je pokretačka snaga bezbjednost“, kaže Ulrich Beck.
„Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.
„Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.
