Posmodernističko
društvo kao društvo izloženo novim trendovima i novoj vrsti prikazivanja
stvarnosti događaja, zapravo je društvo svojevrsne medijske stvarnosti.
Također, radi se o medijskom društvu surove stvarnosti, prikazane najčešće u
live formi, koja, kao da je postala imperativ televizijskim i internetskim
medijima širom svijeta. Najgore vijesti, u današnjem društvu, su postale najbolje
vijesti, najprodavanije i one koje se najviše gledaju.
Postmodernističko
novinarstvo prihvatilo je funkciju proizvođača vijesti „sa lica mjesta“, koje
će šokom prosječnog recipijenta zadržati ispred ekrana. Takvi snimci, na kojima
dominira razaranje, ubijanje, mučenje i sve ostale najniže ljudske strasti i radnje, dobijaju češće
odlike globalne robe, proizvoda, kojima je osnovni cilj da proizvedu profit,
bilo privatni, bilo profit medijske kuće, nego što su pozivi na humanitarne
akcije. Nažalost, baštini modernosti slijedi i baština bratoubilačkih ratova,
„razornog razvoja“, „okrutne civilizacije“ i prije svega nezamislivog nasilja,
kažu autori Hardt i Negri u svom izuzetnom djelu „Imperij“. Problem je što te borbe
koje ljudi vode ne mogu komunicirati usprkos tome što su naširoko predstavljene
u medijima, na televiziji, internetu i svim drugim medijima koji se mogu
zamisliti. Upravo tako se suočavamo s paradoksom nemogućnosti korektne
komunikacije, što je osnovna odlika postmodernog novinarstva i medijskog
naturalizma.
Uprkos stalnoj izloženosti ovakvoj vrsti medijske prezentacije, današnje globalno drušvo ostaje manje-više neinformisano, ono se, zapravo samo „bombarduje“ live-om i slikama, koje često ostavljaju prostor za manipulaciju, izvrtanje istine, pogrešne zaključke, za mržnju prema drugome. Red i mir ostaju klasične vrijednosti koje se danas cijene, što u medijima, što politički, mada se one u stvarnosti nikada ne postižu. Medijski naturalizam ne bi imao tako veliki utjecaj na globalnu javnost da se nisu razvile mogućnosti direktnog prijenosa, mogućnosti fotografiranja uvijek, i na svakom mjestu, u svim uslovima, mogućnost da se cijelom svijetu prenesu slike najtežih situacija u kojima se ljudi mogu naći. Kada govorimo o postmodernom društvu, kao umreženom društvu koje je iznjedrilo ove vidove novinarstva, bitno je spomenuti stavove Petera Sloterdajka koji postmoderno društvo, vidi kao „društvo terora“. On smatra da postmoderna nema iluzija o čovjeku i da više nije moguće obnoviti ideju dobrog života u “kulturi bez projekta” i “medijumizmu bez poruke”.
Ono što karakterizira novinarstvo savremenog društva
jeste i svojevrsna „amerikanizacija“ žurnalističkih formi, i medijskih prikaza.
Ipak,
postoje određene razlike u novinarskim pristupima, karakteristične za određna
podneblja, što ima uzroke i u samim interesima masovnih medija određenih
zemalja, kao i u njihovim političkim, ekonomskim, historijskim i kulturnim
povezanostima sa događajima o kojima izvještavaju.
Na primjer, Christine Kolmar, glavna urednica
komercijalne njemačke televizijske mreže NTV, smatra da se njemačko
izvještavanje o ratu u Iraku znatno razlikovalo od američkog. "Novinari u
Evropi imali su o ovom ratu već stvoreno mišljenje, tako da je njihova
unaprijed stvorena percepcija imala utjecaja na izvještavanje. U Americi je
stav prema ratu bio suprotan. Prema tome, njemački su gledatelji očekivali više
scena s civilnim žrtvama – što su i dobili - a američke je gledatelje više
zanimao sretan povratak kući vojnikinje Jessice
Linch". Marvin Kalb,
poznati američki televizijski producent koji danas predaje novinarstvo na
Sveučilištu Harward, slaže se s tvrdnjom da su se u tim dvjema zemljama
prikazale vrlo oprečne slike rata. "Izvještavanje njemačke televizije više
je nalikovalo izvještavanju arapske televizijske mreže Al Jazeera nego
izvještavanju CNN-a. To je i prirodno, s obzirom da je javno mnijenje u
Njemačkoj bilo protiv rata. [1]
Jedno je sigurno, niko,
pa ni mediji, ne mogu ostati izvan globalnih
političkih tokova današnjeg društva.
U postmodernističkom društvu mnogo je više
političkih i ekonomskih interesa nego zahtjeva za moralnim djelovanjem, etičkim
izvještavanjem, isticanjem istine i pravednim i mirnim svijetom. Stoga, nije začuđujuće, što u medijima smrt
postaje spektakl, terorizam i rat glavne teme, teroristi i političari omiljeni
likovi, što slike izgladnjele djece u Africi, snimci smaknuća
omraženih političkih vođa, pobješnjelih masa, ranjenih i mrtvih ljudskih
tijela, duže drže gledaoce ispred ekrana, iako proizvode negativne emocije i
reakcije. Ono što prizvodi ovakvo novinarstvo često jeste otupljenost na bol, a
reakcija javnosti sve manje liči na empatiju, na želju da se ljudima pomogne,
da se riješe problemi, okončaju ratovi i razaranja, da se otkrije odgovornost i
pronađe pravi krivac, jer medijski prikazi ovog oblika gube smisao. Tako
dobijamo jednu novu stvarnost i medije koji ne mogu da stoje izvan događaja.
Na
svim web stranicama možemo naći „fotografske vijesti“, vijesti iz zemalja u
raznim krizama iskazane samo fotografijama i snimcima koji šokiraju, bez osvrta
i bez komentara. Tu su i specijalne stranice u formi „live TV“ na kojima su dostupni snimci dešavanja „uživo“, koje
emituju mediji širom svijeta, što možda nije toliko loše s obzirom na mogućnost
pogleda iz različitih perspektiva, ali jednostavno zastrašuju svojom količinom.
Sredstva masovnog komuniciranja često su instrument reprodukcije subjektivne
stvarnosti i to doprinosi stvaranju nepravilnih predstava o masovnom komuniciranju
koje ne zavisi uvijek od subjektivne slike nekog društvenog stanja.“ Gotovo da
nije moguće danas misliti izvan kategorija mas-medija. Sve što nas okružuje u
razvijenom svijetu može se svrstati u određene kategorije komuniciranja“,
smatra prof. dr. E. Kečo-Isaković (2006: 11) O medijskom naturalizmu ne možemo
govoriti, a da ne razmotrimo sve pojavnosti koje ovaj model obuhvata, jer u
postmodernističkom društvu sve komunicira i sve djeluje na savremene tokove
uređivačke politike u medijima širom svijeta. Osnovna vodilja postmodernističkog
novinarstva i medijskog naturalizma mogla bi se poistovijetiti sa mišljenjem
Sloterdajka:
„Prenaglasiti bol kako bi postala podnošljivija; iskočiti
iz depresije patnje u objesnost bijede..." (Sloterdajk,
2007: 45)
[1] Novinari
su skloniji ponavljati mišljenje koje dominira u javnosti. To je očito i u
Americi – kad zemlja ide u rat, u rat idu i novinari. Novinar njemačke državne
televizije Arnd Henze odbija navode da su njemački mediji apriori antiamerički.
"Gdje počinje antiamerikanizam, a gdje završava naša obaveza da kritički
izvještavamo o događajima? Mi kritički izvještavamo i o Rusiji, i u Francuskoj,
pa i o Americi". Robert von Rimscha, koji iz Amerike izvještava za
njemački list „Tagesspiegel“, kaže da je u Europi primjetna težnja da se što
više naglase razlike između “starog kontinenta” i Amerike. Tekst je dostupan na
http://www.voanews.com/croatian/news/a-37-a-2004-02-10-6-1-86237347.html
