Prikaz surove
realnosti putem medija zasigurno ima svoju ulogu u savremenom društvu. Ovaj fenomen potrebno je proučiti sa stanovišta njegovog utjecaja na
društvo u cjelini, stoga ga ne možemo posmatrati samo kao senzacionalizam, nego
i kao svojevrsni prikaz „ogoljene istine“ (Fejzić) ali i medijske konstrukcije
stvarnosti u svrhu zastrašivanja. Prema Luhmannu nužno bi bilo razlikovati
dvije vrste onoga što nazivamo „realnim“: prvu realnost koja referira na posmatrača (first reality) i drugu realnost, onu
posmatranu kroz sistem mas medija (second
reality). Društvo spektakla vlada tako što rukuje
jednim vrlo starim oružjem, a koje je uočio još Hobbes koji kaže da je za
učinkovito vladanje potrebna“strast s kojom treba računati - strah“.[1] Odavno u ljudskom društvu zastrašivanje služi kao koristan mehanizam vlasti
i kao metoda kontrole. Tu spada strah od terorizma, strah
od siromaštva, od autoriteta, strah da se ne bude kao ostali. Stoga, treba sa
oprezom pristupati političkim uvjerenjima da sloboda leži na kraju cijevi
oružja. Medijski, gotovo uvijek se predstavlja jednostavnija verzija ratne
realnosti, ustaljena i dosljedna priča dizajnirana ne da informiše već da
generiše i podupire podršku i entuzijazam za ratom. „Umjesto nejednakog društva
na scenu je stupilo nesigurno društvo, rizično društvo, čija je pokretačka
snaga bezbjednost“, kaže Ulrich Beck. „Pokretačka snaga u klasnom društvu može
se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira
rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed
bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva
označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz
straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je
doživjeti ga, suočiti se s njim.
Uzmimo za primjer javna pogubljenja. „U 19. stoljeću takve prilike su bile
gotovo praznični dan, škole su zatvarane zbog vjerovanja da gledanje
pogubljenja odvraća buduće kriminalce od njihovih namjera. Tijela su obično
dugo bila izložena, dok meso nije propalo pred ljudskim očima. „ (Goldstein, 1988:
27) Šta je to, što ljude privlači da
gledaju takve sadržaje, pitanje je na koje bi trebali potražiti odgovore u
psihologiji. I u današnjem društvu opisna slika borbi, krvi, rata, pucanja, proizvodi
se u svrhu zabave, rekreacije, dokolice, kaže Goldstein. U tom smislu treba se
pozabaviti svrhom medijske prezentacije nasilja, surovosti, razaranja, krvavih
borbi, smaknuća nepoželjnih lidera, iscrpljenih tijela gladne i siromašne
afričke djece. Jer sadašnja situacija u svijetu pokazuje da medijskim
prikazivanjem navedenog nismo istrijebili ova zla, zapravo ona često služe kao
besplatna reklama, organizacijama, državama, političarima, pa i novinarima. Bitno je pitanje, zbog čega ne uočavamo šta se nalazi ispod površine
medijskih slika, ekskluzivnosti i senzacionalizma. Kako smo „otupljeli“ i
prihvatili kao normalnu tu podijeljenu sliku svijeta i svakodnevnu izloženost
medijskom naturalizmu? Odgovor možemo pronaći u promišljanju Potera koji smatra da navika gledanja nasilja s vremenom ne samo da ublažava naše
reagovanje već neke ljude navodi da traže jake „podsticaje“ koje im je pružalo
gledanje nasilja. Međutim, svakodnevno gledanje nasilnih scena proizvodi
neosjetljivost. Neki prizori nasilja ponavljaju se tako često da kod nas više
ne izazivaju čuđenje ili strah. Nivo naše tolerancije se povećava i ono što nas je nekad užasavalo ili jako
uznemiravalo prestaje da djeluje tako.
Problem
sa simboličkim i sistemskim nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome
što se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga možemo analizirati
uobičajenom metodologijom empirijskih znanosti. Subjektivno nasilje predstavlja
medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstracije, teroristički
napadi, gerilsko ratovanje, itd) i ono nam ne dozvoljava da uočimo istinsko,
objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno promatranje
strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima koje je najčešće
nesvjesno. Današnje društvo je konstantno izloženo ovom medijskom tipu što nam
pokazuje da današnja „ tolerantna“ i multikulturalna zapadnjačka liberalna
društva uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje, smatra Žižek. Naime, „nužno je shvatiti da je medijska slika
o zločinima, terorizmu i humanitarnim krizama iskrivljena, pa i lažna, jer je
potrebno razotkriti prave uzroke terorističkih napada u svijetu, i shvatiti
odakle dolaze strah od drugačijeg, rasizam i ostala zla koja se i dalje nalaze
u društvima koja zovemo liberalnim“ (Žižek,
2008: 8)[1] Zahtjev koji ističe Žižek
jeste kritičko mišljenje, a u tome možemo uspjeti samo ako shvatimo da je
“strukturalno” nasilje centar globalnog kapitalizma. Melodramski
spektakl svakako ne zanimaju analize, društveni procesi, već dramatični
događaji koji privlače pažnju publike i odvlače je od kritičkog tumačenja.
„Novinar danas radi senzacija odlazi na ratišta, snima smrt izbliza, da
bi je prodao! Ne zanima ga više stvarno stanje, dobar komentar, samo senzacija
i novac! Ne
smije se zaboraviti, u smislu političke uloge medija, da su „teroristički
događaji“ poput onih od 9. septembra ili eksplozije na madridskoj željezničkoj
stanici Atoča u dubokoj vezi sa zapadnom industrijom zabave, smatra Sloterdajk (2007:
10) „Oni deluju u okvirima naših uhodanih horor-klišea, aktuelni teror je
prenošenje sveprisutnih igara tipa strah - zadovoljstvo sa bioskopskih platana
na TV ekrane. Realni teror funkcioniše prema pravilima igre politizovanog filma
nasilja: pravi mrtvaci, potpuna zabava. Dokaz za to: teror profitira od
monstruoznog sistema nagrađivanja koji se nalazi pod devizom: 'samo nam prijeti
i dat ćeš nam naše najvažnije teme.'" (Sloterdajk) Informativne
emisije često prenaglašavaju zabavne vrijednosti u dramatičnim vizuelnim
sekvencama, izbjegavajući pri tom i složenu historijsku pozadinu i analizu
neophodnu da bi se istinski shvatili složeni savremeni događaji. Zapravo,
rat nikada nije šou. „Uostalom, novinarstvo Zapada, uzeto u cjelini, počesto
gotovo sve događaje prati kao spektakl, odnosno enkodira kao spektakl.“
(Fejzić, 2004: 150) Kada rat postaje spektakl? „Meri Kaldor, predavačica na globalnim studijama u Londonu, koja se,
između ostalog, bavi aktuelnim analizama fenomena ratova u eri globalizacije, u
intervjuu datom za dnevni list „Tageszeitung“ iz 2003. godine, iznosi tezu da je,
za razliku od „komercijalizovanog i privatizovanog nasilja“ koje je bilo
medijski tj. realno prisutno u ratovima u Bosni ili na Kosovu, najnoviji irački
konflikt, u medijskom smislu riječi, donio nešto novo, prerastavši u posebnu
vrstu rata spektakla (spectacle war). Prema njenim riječima, ovaj rat se
vodi „kao neka vrsta šou - programa, za njega su najvažniji gledaoci kod kuće,
kojima treba pokazati da su Amerikanci najmoćniji na svijetu. To je samo šou,
predstava. To je pozorište“. Spektakl razorne moći. „Ovo razaranje je, pre
svega, informatičke, odnosno medijske prirode. Sve što danas morate da činite
jeste da gledate rat na televiziji – i da aplaudirate. To je osobenost rata - spektakla.“ (Vuksanović, 2007) Svjetske
redakcije trebaju se naviknuti na drugačije spektakle osim „super
moderniziranih poteza NATO-vih bijelih prinčeva, popraćenih ekipom CNN-a“, smatra
Poter (2011: 455) Dominantni oblik politike danas jeste „post-politička biopolitika“, reći
će Žižek (2008: 39) „Post-politika jer tvrdi da iza sebe ostavlja stare oblike
upravljanja, a bio-politika jer označava reguliranje sigurnosti i blagostanja
kao primarni cilj. Sve se ipak svodi na učinkovito upravljanje životom, odnosno
depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koordinacijom
interesa kao nultom tačkom politike, jedini način aktivne mobilizacije ljudi
jeste uvođenje straha, kao temelja današnje objektivnosti.
[1] Autor
Žižek smatra da dobrotvorne organizacije i udruženja za ljudska prava služe kao
maske iza kojih stoji ekonomsko izrabljivanje i ideologija vojne intervencije
koja služi ekonomsko-političkim interesima.
Kritički argumenti protiv teze o monopolu demokratske države na legitimiziranje
nasilja automatski se odbacuju i isključuju iz sfere javne diskusije i područja
komunikacije. Žižek ističe da je svaka država utemeljena na nasilju i da teror
kojim se provodi subjektivno nasilje i naše suosjećanje sa žrtvama, imaju svrhu
prikrivanja stvarnog nasilja i skretanja pažnje sa njega.
[2] Za Hobbesa, strah povezuje i
osigurava društveni poredak, a još i danas strah je prvenstveni mehanizam
nadzora koji ispunjava drušvo spektakla. Iako izgleda da spektakl funkcionira
putem želje i užitka, on ustvari funkcionira putem komunikacije straha- ili,
drugim riječima, spektakl stvara oblike želje i užitka koji su intimno povezani
sa strahom.
