Medijske
slike nasilja ne pružaju nam nikakvo obajašnjenje, izloženi smo ogoljenoj stvarnosti, stvarnosti i
jednosmjernim simbolima političke i vojne moći. Medijski rad, se ne može
izolirati od političke dominacije, iako bi to u suštini trebao činiti.
Sloterdajk iznosi stav da nam globalni medij prikazuju „liniju civilizacije koja
smjera neutraliziranju heroizma, marginaliziranju vojničkih vrlina te
pedagogijskome podupiranju miroljubivo-društvenih afekata, a u masovnoj se
kulturi otvara dramatična niša u kojoj se štovanje osvetničkih vrlina, ukoliko
ih smijemo tako nazvati, diže do bizarnih visina.“ (Sloterdajk, 2007: 47) Čak i
riječi se danas vrednuju sa stanovišta njihove moći, a ne sa stanovišta njihove
istine „riječi su oružje kojim se svijet mijenja ili opravdava“, kaže Šušnjić. „Manipulator
dobro zna da je društvo pocijepano i da ga pored klasnih sukoba nagriza čitav
niz drugih: rasni, nacionalni, plemenski, verski, staleški, politički, ideološki
itd. U tako podeljenom društvu postoji mogućnost da se vještački stvori
jedinstveno javno mnijenje. Oproban i uspješan način jeste da grupa koja drži
vlast preuzme u svoje ruke i brigu oko idejnog zdravlja mase. Prvi koraci na
tom putu jesu osvajanje moćnih sredstava za masovno informisanje, monopol na
informacije (ideje) i kontrola informacija.“ (Šušnjić, 1995: 50) Zapravo, ono
što se dešava jeste konstrukcija zbilje
putem masovnih medija, a taj konstruirani svijet za recipijenta, koji nema
primarni pristup većini stvari o kojima se izvještava, postaje “faktičnom”
zbiljom, zbiljom iz druge ruke. „Time se ne tvrdi kako je medijska zbilja
istovrijedna sa stvarnošću, ali je istina da predodžbe građana o zbilji stvaraju kriteriji odabira
jedne jedine struke, naime novinarske. Medijska zbilja označava onu sliku o
svijetu koja za recipijenta nastaje temeljem kriterija novinarskog odabira
vijesti.“ (Kunczik, 1988: 106) Način na koji mediji
stvaraju tu sliku, u direktnoj je vezi sa tim koga globalna javnost smatra
politički dominantnim, a samim tim usmjerava se i shvatanje političkih odnosa u
svijetu.
Medijska
vlast kao simbolička vlast kultivira sliku svijeta koja hijerarhijske
vrijednosti i s njima povezane odnose moći prihvaća kao same po sebi
razumljive. Prikazani konflikti u kojima uvijek pobjeđuje država pojašnjavaju opasnosti koje su
povezane sa ulogom političke dominacije. „
(...) politička filozofija liberala, prema kojoj već i sam zbir ličnih interesa
daje čudo opšteg dobra, izgleda kao puka racionalizacija beskrupuloznosti s
kojom se ostvaruju lični interesi, bez obzira na opšte dobro“ smatra autorica
Arent. (1998: 344) Za primjer, možemo navesti stav prof. dr. Fahire Fejzić : „CNN-ov
pristup Afganistanskom ratu, i ništa manje od toga Al-Jazeerin pristup
Afganistanskom ratu, pokazuje da je ovo informativno djelovanje apsolutno u
funkciji podrške ratu, ratnih nakana i ratnih ciljeva.“ (Fejzić, 2004: 152) Samim
tim, zaključit ćemo i političkih preferencija. U stvaranju političke dominacije, mediji, a posebno model
medijskog naturalizma uvažavaju pravilo “Bad
news are good news” za koje postoje određena objašnjenja. (Kunczik, 1988:
169, 170) Negativni događaji su jednoznačni, tj. o interpretaciji događaja kao negativnog postoji velik konsenzus,
negativni su događaji
konsonantni, tj. odgovaraju svjetonazoru koji preovladava kod mnogih ljudi.
Posljednje objašnjenje jeste da negativni događaji u usporedbi s pozitivnim događajima najčšće nastupaju neočekivano i
iznenadno.
Svakodnevni medijski sadržaj modernog društva jeste terorizam, kojeg
Weimann naziva „kazalištem terora“, i
on nastaje prilagodbom na moduse selekcije vijesti. Proizvođenje političke
dominacije u medijima, posebno je prisutno posljednjih godina, kroz brojne
prikaze američkih intervencija širom svijeta, i upornim neposrednim izvještavanjima
o „terorističkim napadima“. „U tom pridobijanju javnog mnijenja, neprijatelj,
pa čak i onaj ko ne dijeli uopćeno mišljenje često biva obilježen kao agresor,
kao čudovište bez ljudskih osobina“ (Kunczik, 2006: 58) U tu svrhu Kunczik objašnjava
teorije instrumentalizacije, koje polaze od pretpostavke da su mediji postali
važniji za politički sistem, ali da je taj razvoj tekao paralelno s gubitkom
autonomije medijskog sistema. Prema toj teoriji mediji su postali ovisni o
politici. U modernoj demokraciji nezamislive su političke strategije bez
komunikacijskih strategija. Onaj ko kreira politiku mora odmah uključiti i
komunikaciju o njoj. Takav razvoj naziva se „medijatizacija“ politike.
“Medijatizirana politika znači podčinjavanje
i instrumentalizaciju: politika i mediji žrtve su jedno drugoga“. (Kunczik, 2006: 58)
U 10. nastavku emisije Juliana Assangea na RT-u,
poznati aktivist i povjesničar Tariq Ali
zapazio je da u esenciji ono što sada
vidimo, zajedno s neoliberalnom ekonomijom
jeste „kontrakcija politike“. Nije bitno ko je na vlasti, bilo u SAD-u
ili općenito u zapadnom svijetu, stvari su uvijek iste, postoji kontinuitet iz
jednog režima u drugi, što utječe na funkcioniranje medija koji su postali sve
uži. Jako je malo diverziteta i debata u
mainstream medijima, a problem je i činjenica da se sama demokracija nalazi
u jako ozbiljnim nevoljama, zbog korporacija. „Ono
čemu svjedočimo je proces u kojem će demokracija ostati sve više bez svojeg
sadržaja, kao prazna ljuska... Mediji su postali
centralna podrška establišmenta, daleko više nego što su bili za vrijeme
Hladnoga rata“, smatra Tariq Ali. (The Julian Assange Show: Noam
Chomsky & Tariq Ali , E10)[1] Mediji imaju ključno
mjesto u političkim procesima jer ne samo da komentiraju i kritikuju političke odluke
nego ih svojim izvještajima i pripremaju. Mediji definiraju okvir u kojem se te
odluke drže prihvatljivima i sposobnim za konsenzus, tj. mediji, kako misli
Kepplinger, imaju znatan utjecaj na legitimitet i provedbu političkih odluka. Novinari
postaju integralnim dijelom u procesu međuovisnosti u kojem se generiranje
politike više jasno ne razlikuje od posredovanja politike.“ ( Kunczik, 2006: 60)
Teatralnost, potrošenost tema i diskontinuitet postaju politička stvarnost. „Televizija
današnjice više nameće ono o čemu ljudi treba da misle nego šta ljudi treba da
misle o određenom događaju“, što je istakao i Cohen (1963: 13). Političke teme
u tom smislu dobijaju visok prioritet u javnosti tek kada su postigle prioritet
kao vijest u medijima. Na ovaj način javnost posmatra političku realnost, što u
medijskom smislu direktno odgovara onome što nazivamo agenda-setting...
„Television news
powerfully influences which problems viewers regard as the nation's most
serious.“ (Iyengar i Kinder, 1989: 4)
O ulozi političke dominacije, a posebno o medijima, njihovom
prikazu događaja i varljivosti samih naturalističkih medijskih slika otvoreno
govori poznati novinar John Pilger
(Pildžer), koji u svom dokumentarnom filmu „Rat protiv demokracije“ (The War On Democracy) razotkriva političku manipulaciju
Washingtona u želji za dominacijom Latinskom Amerikom tokom posljednjih 50
godina, ali i ulogu medija u svemu tome. U filmu se može
vidjeti i jasan snimak koji je emitovan na FOX News, sa izjavom jednog
američkog zvaničnika, a koja se odnosi na predsjednika Venecuele, Huga Chaveza (Čaveza): „ Trebalo ga je
davno ubiti“. Ovakve stavove zastupali su gotovo svi američki mediji, koji
Čaveza nazivaju kriminalcem i ekstremnom opasnošću. Ujedno sa političkom, imamo
i medijsku dominaciju, koja se prenosi na gotovo cijeli svijet.[2] Ronald Reagan (Regan) prvi je
američki predsjednik koji je shvatio moć „televizijske politike“. Zahvaljujući
njemu danas postoji termin „meka vlast“
(soft power) za mogućnost postizanja ideoloških ciljeva putem kulturnog i medijskog
apela, kao suprotnost „tvrdoj vlasti“
za ekonomski i vojni kapacitet slamanja. Klasične prijetnje mijenjaju se
dramatičnim vizuelnim materijalima koji okupiraju medijsku pažnju, što se
naziva i „CNN-efektom“. Dobra prodaja posljedica je „televiziranje vanjske
politike“ kao važnog aspekta javne diplomacije, a sukobi u malim zemljama prikazani
su u kontekstu „američke slike svijeta“. Ono što se događa jeste legitimizacija
starog koncepta imperijalizma, i to putem medija. Tako nastaju vijesti o
„Zapadu protiv ostalih“. Zato je potrebno dati viđenje druge strane, jer sa razvojom
nauke i tehnologije, pojavio se novi način utjecaja i stvaranja političke
prevlasti, softwar, i to najviše
posredstvom medija.[3] Za
svrhe propagande vlade svih svjetskih zemalja koriste medije kao alat kojim šalju
poruku koja ne mora sadržavati konkretne informacije, nego se upravo suprotno,
i bez prave novinarske vrijednosti, oslanja samo na emocije koje će prouzrokovati. U tu svrhu djeluju i medijski spinovi koji se vežu za SAD i
za informiranje o ratovima, u kojima se istine iskrivljuju i preuveličavaju
"potencijalne prijetnje". U savremenom društvu nailazimo i na pojam terrorstorm koji zapravo govori o
historiji državno sponzorisanog terorizma, u kome glavnu odgovornost za
dešavanja u svijetu snosi mala grupa ljudi u vladi.
Vrlo dobar dokumentarac
neovisnog autora Alexa Jonesa
objašnjava ovu temu i kroz historijske reference istražuje fenomen onoga što
Amerikanci nazivaju false flag operation
(operacija pod lažnom zastavom) odnosno government
sponsored terrorism (državno sponzoriran terorizam).[4] Ova
teorija je okarakterizirana kao krajnje alternativna. Svakako, nasuprot tome stoji činjenica da ni
jedna velika medijska kuća ne ispituje alternativne uzroke, verzije priča i drugačije
teorije, nego se jednostavno prepušta
ustaljenim obrascima, vodećoj matrici. Mali mediji, pri tome, naprosto
prepisuju velike medije. Često se otkrije da smo bili u zabludi u pogledu nekog
svjetskog događaja, ali kasno otkrivena istina ne može da ispravi greške
nastale, između ostalog i nedjelovanjem medija. Možemo kazati da oživljavaju
Orwellove riječi iz djela „1984“ u današnjoj situaciji „u vrijeme obmane
pričati istinu je revolucionarni čin.“ Stoga, u okviru razmatranja
ovakvih efekata medija, postoje stavovi da američki masovni mediji upotrebom
različitih metoda nastoje u zemljama koje se protive američkim stavovima i
politici, stvoriti krizu ili ih prisiliti na postojanje krize. „Medijska
globalizacija bi trebala predstavljati pokušaj da se glavnina svjetskih
medijskih tokova stavi pod neku vrstu 'središnje kontrole', koja se i u teoriji
već naziva 'zapadnom hegemonijom'. Odnosno, da se informacije kao nosioci
poruka, ili informacije kao nosioci 'etabliranih istina' enkodiraju i plasiraju
putem dominantnih, globalizirajućih medija, postajući tako takozvana dominantna
novinarska rediskripcija svijeta.“ (Fejzić, 2004: 77, 78) Ovu svojevrsnu
kontrolu možemo uvidjeti u odluci američke vojske da „novinare pridruže“
vojnim jedinicama kako bi mogli da prate ratne događaje iz perspektive običnog
vojnika (Uputsvo Pentagona o „pridruženim“
novinarima u Iračkom ratu) Pridruženi novinari većinom stižu samo tamo gde
ih vojska odvede, te stoga vide i čuju samo ono što im vojska dopusti.“ (Žaket,
2007: 310) O kontroli govori i Baudrillard,
kao specifičnom nadzoru, nadzoru nad događajem (2006: 40) „Nadzor nad
događajem jamči ponajprije sama informacija. Informacija predstavlja
najučinkovitiju mašineriju derealizacije povijesti. Ukratko, ona stvara stvara
ne-događaj.“ „Televizija je ta koja kontrolira politiku dajući joj novo
značenje. Politika je danas audiovizualno koje se nastavlja drugim sredstvima. [(Musso,
2005: 432)] Politički i medijski spektakl su zbog toga svojevrsna politička i
medijska postmoderna perverzija.“
Za kraj promišljanja o medijskoj proizvodnji
političke dominacije treba se pozabaviti mišlju Petera Sloterdajka. „Medijska
kuga možda je opasnija nego bakterijska, jer ona može da pomete motivacioni sistem
čitave jedne civilizacije. Nije riječ o tome da se teški prestupi nagrade
prekomjernim premijama pažnje, budući da su tu zahtijevi za ponavljanjem predprogramirani.
Prije skoro 200 godina na scenu je stupio Frankenštajn i od tada se ta uloga
može nadomjestiti u imaginarnom prostoru mase. “Bez horora nema masovne kulture“,
smatra ovaj mislilac „Moglo bi se
reći da su Vašington i Holivud postali isuviše slični jedan drugom. Mora
postojati nada da će se jednog dana realne prijetnje ponovo bolje razlučivati
od fiktivnih“ (Sloterdajk, 2007: 14) Širenje slika strave i užasa medijskim
putem, svakako ima veliku ulogu u izgradnji političke dominacije, što navodi
savremeno društvo da svijet vidi samo u njegovom „najgorem izdanju“.
[1] Direktan
link na original: http://www.youtube.com/watch?v=4iJjtEMamjc , prijevod na hrvatskom jeziku: Marko K. (www.advance.hr)
[2]
Američki mediji se u ovom događaju služe
i lažnim snimcima na kojima pristalice Chaveza i protestanti ginu na ulicama.
Bez imalo etičnosti, američki mediji puštaju snimku na kojoj se samo vidi da
neko puca na protestante i oni pri tome tvrde da su to pristalice Chaveza, čak
bez ustručavanja navode da su im u namjerama pomogli mediji kao dodatno oružje.
Pilger, pak nudi snimak sa vrha obližnje zgrade, gdje se sve dešavalo i na
kojem se jasno vidi da snajperisti pucaju po protestantima. Nakon nekoliko dana
otkriveno da je Washington bio umiješan u državni udar. Neki dokumenti pokazuju
da je Bushova administracija proslijedila milione dolara venecuelanskoj
opoziciji u mjesecima pred udar. Tako predsjednik Bush istupa u javnosti,
tvrdeći da će izgraditi slobodna društva na svim kontinentima. Pilger u
dokumentarcu navodi da, razumjeti takvu epsku laž, znači razumjeti historiju,
skrivenu, potisnutu historiiju koja objašnjava zašto ljudi na Zapadu znaju puno
o tuđim, a malo o svojim zločinima.“ Od 1945, SAD su pokušale da zbace 50
vlada, mnoge od njih su bile demokratije. U tom procesu 30 zemalja su napadnute
i bombardovane. U ovakvim slučajevima u zemljama su nametnuti diktatori,
provašingtonske orijentacije.
[3] SAD
su investirale približno oko pola triliona dolara u informativno-obavještajnu
tehnologiju i danas imaju brojne, snažne i moćne mass medije u svojim rukama. Američka
vlada pod izgovorom nepostojanja demokratije i kršenja ljudskih prava u
spomenutim zemljama, nastoji okrenuti i podstaknuti narod protiv vlada istih,
što je za nas propagandni podatak, ali svakako zaslužuje našu pažnju. Dosta
podataka o ovoj temi dostupno je na linku http://bosnian.irib.ir/programi/item/103924-mediji-i-uloga-u-tihom-ratu
[4] Posebno se razmatra napad WTC tornjeva u New Yorku 11. 09. 2001.
godine, odnosno bombaške napade na autobuse i podzemnu željeznicu u Londonu u
julu 2005. godine kao i na „false flag“ operacije u 20. vijeku, također
počinjene od strane zapadnih vlada, prema mišljenju autora ovog dokumentarnog
filma.
[5] Najdragocjeniju
baštinu demokratije, kritički duh, mediji u savremenom dobu sve češće izbacuju
iz javnog života, i umjesto toga nude zabavu prilagođenu ponudi i potražnji. Gotovo
svaka informativna organizacija u SAD daje prioritet nekom obliku
nepristranosti ili objektivnosti. Navodno je cilj da se “čitatelju ili
gledatelju ostavi mogućnost da sam odluči”. Takav kodeks objektivnosti
novinarstvo ostavlja bez motiva, a političarima se ostavlja mogućnost velikog
uvjeravanja, što nas vodi zaključku da se ritualnoj objektivnosti daje veći
prioritet nego sintezi i analizi, te da zbir “činjenica” ne proizvodi nužno
razumijevanje.
