Žena u medijima

Pedesetih godina žene su mahom bile domaćice, tako da su i reklame služile u svrhu pojašnjavanja na koji način one mogu da bolje operu veš ili kako bolje da udovolje svojim muževima. Televizija je prikazivala programe na kojima su se pojavljivale savršene supruge, koje su do savršenstva održavale kuću za pater familijasa, sa djecom, ne pokazujući ni najmanji znak stresa koji je sastavni dio savremenog života. U tadašnjim serijama prikazivanim na televiziji, predstavljana je bajkovita slika američke  uzorne porodice ili budalasta žena koja uvijek upada u nevolju. Takav stereotip i danas privlači i zabavlja publiku. (Alvin Dej, 2004.)

Danas situacija u pojedinim zemljama i njihovim medijima, nije mnogo bolja. Za primjer može poslužiti način na koji mediji u Italiji prikazuju ženu i odnose se prema njoj. U emisjama „zabavnog karaktera“ voditelji-muškarci naređuju velinama , koje su zapravo talijanske zabavljačice koje čine sve za publiku. Djevojke vrlo rijetko imaju privilegiju odgovoriti na pitanje i izraziti svoje mišljenje. Zovu ih veline, zabavljačice, hostese, prezenterice i one nemaju pravo da sudjeluju u inteligentnim raspravama. Njihov jedini zadatak je klimati glavicom i zabavljati publiku sa što manje odjeće na tijelu.

Autorica dokumentarca „Il corpo della donna“ („Žensko tijelo“) , Lorella Zanarado, pobunila se protiv ponižavajuće uloge žene u talijanskim emisijama.  Autorica u prilogu za Novu TV kaže da se žene  prikazuju kao objekti, a da to naročito nije dobro za mlade djevojke od petnaest ili šesnaest godina koje takve emisije gledaju sa uživanjem. Naime, to na njih utječe na taj način da one sanjaju da jednoga dana budu veline, što je jako loše, čak opasno. Lorella Zanarado kaže da su veline žene koje su „ uvijek na koljenima“ , koje nikada ne govore i ne odbijaju ni jedan zadatak, ali one svoj posao ipak smatraju prestižnim. Donatella Martina, iz feminističke organizacije za ovu pojavu krivi premijera S. Berlusconija, jer je poticao privatne seksističke televizije koje pokazuju model površne žene koja ima isključivo dekorativnu funkciju. Berlusconi je svojevremeno jednu od zabavljačica, Maru Carfagno „unaprijedio“ te je ona sada ministrica za ravnopravnost polova u italijanskom ministarstvu.  Kakvo se to uvjerenje plasira mladim djevojkama? Autorica dokumentarnog filma „Il corpo della donna“  ističe da u tome ne bi bilo ništa loše, kada bi ta djevojka imala potrebno obrazovanje ili da je uopće ikada studirala.

Pojavljivanje žena u odnosu na muškarce  u bh. medijima je  minorno u rubrikama koje tretiraju političke, etničke, ekonomske i društvene teme, dok se ono izjednačuje jedino na stranicama sa zabavom i na posljednjoj stranici novina. Po pitanju uloga i subjekatskih pozicija koje žene okupiraju onda kada se nađu u sadržaju tih glasila, pomoću kritičke analize diskursa smo identifikovali argumentativne strategije disimulacije i paternalizma, te uvidjeli nejednakost kod predstavljanja stranih i domaćih žena. Pored ustaljenih narativa o ženi kao majci, žrtvi ili manekenki, nalazimo  i  pojavu tzv. hibridnih narativa, naročito kad je ženu trebalo `svrstati` u neke od ovih tradicionalnih kalupa koji su se pokazali kao nedovoljni. Ovo istraživanje pokazuje da se, pored tradicionalne patrijahalnosti i konzervativnosti, marginalizacija žena i rodni stereotipi mogu tumačiti i podvojenošću BiH društva u kojem glavnu aktersku ulogu u javnom životu imaju etnički `osviješćeni` muškarci.[1]

Kako možemo uvidjeti, ovakva medijska praksa nije nikako u skladu sa člankom 5. Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koji kaže da države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi izmjene društvenih i kulturnih obrazaca u ponašanju muškaraca i žena kako bi postigle uklanjanje predrasuda, običaja i svake druge prakse koja je utemeljena na ideji o podređenosti ili nadređenosti jednoga ili drugoga spola ili na stereotipnim ulogama muškaraca i žena. Poruke koje mediji šalju različite su za žene i za muškarce i oni kreiraju posebne, prepoznatljive, uglavnom stereotipne slike žena i muškaraca. Žene koje viđamo u medijima su uglavnom mlade, atraktivnog fizičkog izgleda,često s vrlo malo odjeće na sebi i čini se da imaju samo funkciju "uljepšavanja". Muškarci su prikazani kao aktivni, ozbiljni i stiče se dojam da se oni bave jako važnim stvarima.

Prikazivanje žena u časopisima potcrtava važnost postizanja ženstvenosti, a time i samopoštovanja, uglavnom kroz ljepotu, dok se umanjuje značaj ostalih važnih aspekata ženinog života, kao što su profesionalni uspjesi i borba za rodnu ravnopravnost. Ne samo da se čini da je ljepota tipična ženska vrijednost i cilj, već se i majčinstvo zagovara kao krajnji cilj, bez čega bi ženin život bio nepotpun. U prikazu porodičnog života i uloga u odnosu na majčinstvo, ne istražuju se nikakve druge mogućnosti osim vrijednosti tradicionalnog porodičnog modela, čime se jačaju postojeće društvene norme i stereotipi. Dakle, kombinacija mitova o ljepoti i porodici ograničava modele uspješnih žena u ovim časopisima, a time i čitalaca, na jurnjavu za uljepšavanjem i majčinstvom. Na taj način se karijera i druga društvena dostignuća ostavljaju kao opcija, a ne kao nužnost za samoostvarenje, čime se odražavaju i jačaju postojeće društvene norme i stereotipi.  [2]

Mediji su samo jedno od sredstava proizvođenja, održavanja i reproduciranja stereotipa o muškarcima i ženama. Mladi ljudi, pogotovo mlade djevojke, osjećaju snažan pritisak medijskih prikaza koji im sugeriraju da je fizički izgled prioritet jednako kao i osvajanje "pravog" muškarca. Glavna tema većine ženskih časopisa je kako da žena uobliči i modelira sebe kako bi udovoljila muškim potrebama i željama.One se trude dostići ideal anoreksične mršavice i pritom strašno pate ako to nisu u stanju. Ne smijemo zaboraviti da su mediji dio jedne ogromne mašinerije koja ima za cilj ostvariti profit aktiviranjem najdubljih, sveprisutnih i općepoznatih tjeskoba, strahova, želja i nadanja ženske populacije. Trebalo bi ipak izdvojiti reklame kompanije Dove, koje su napravile preokret u reklamnoj industriji prikazujući žene svih starosnih skupina, i čije tijelo nije savršeno, želeći time ukazati na prirodnu ljepotu. Naravno, cilj svake reklame je da proda proizvod, ali ova u svakom slučaju sa sobom nosi pozitivnu poruku. 

Reklamna industrija dobro živi od „ženskih stereotipa“. To nije za čuđenje jer tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća žene su bile glavna ciljna grupa većine reklamnih poruka, mada su njih  uglavnom pravili muškarci. Pokorna žena-domaćica je skoro potpuno nestala sa TV reklama. Nju je osamdesetih zamjenila „super mama“ koja je spretno i vješto žonglirala porodične obaveze sa sopstvenom karijerom. Obje ove slike su nestvarne, naravno, i pokazuju koliko je teško konstruisati medijski sadržaj koji je lišen stereotipa. ( Luis Alvin Dej, 2004: 480 ) Jako je bitno da se ženama ne osporava njihova inteligencija i da se konačno počnu vrednovati kao kompletna bića, a ne kao „komad mesa“. 

---

[1]  Danijela Majstorović, Vladimir Turjačanin:THE REPRESENTATION OF WOMEN IN BOSNIAN-HERZEGOVINIAN DAILIES: GENDER AND ETHNIC SEPARATIONS IN SOCIETY / Predstavljanje žena u bosanskohercegovačkim dnevnim novinama: rodna i etnička podvojenost društva. U radu se razmatraju rodni stereotipi i marginalizacija žena u etnički podvojenom društvu u BiH. Autorica i autor su, tokom dvije sedmice, analizirali sadržaj Dnevnog avaza i Glasa Srpske, dva reprezentativna glasila kad je u pitanju društveno-politički glavni tok i insistiranje svakog od njih na etničkom preimućstvu u datom BiH entitetu, naime Federaciji BiH (Dnevni avaz) i Republici Srpskoj (Glas Srpske).

[2] (CAREER, BEAUTY AND MOTHERHOOD: REPRESENTATION OF GENDER ROLE IN WOMEN MAGAZINES IN ALBANIA / Karijera, ljepota i majčinstvo: reprezentacija rodnih uloga u ženskim magazinima u Albaniji) Dostupno u PDF formatu na: http://www.mc.rs/code/navigate.asp?Id=792