Mediji i izgradnja mira

Govoriti o medijima i njihovoj ulozi u izgradnji mira nemoguće je bez razmatranja međusobnog utjecaja medija i društva u cjelini. To svakako predstavlja veliki izazov s obzirom na kompleksnost same definicije društva u sociološkom smislu i uzimajući u obzir svu njegovu kompleksnost pojavnosti i dinamičnosti. Općenito, uloga medija na društvo i pojedinca je ogromna, a samo društvo često nije ni svjesno svih segmenata tog utjecaja. Sadržaj koji mediji plasiraju je uvijek u uskoj vezi sa materijalnim i duhovnim razvojem cjelokupnog društva . Način rada medija u nekom društvu uvijek nam može pokazati politički, ekomomski i kulturološki nivo tog društva. Shvatiti šta se dešava u okruženju i svijetu i koji je smisao toga šta se dešava, zahtijeva poznavanje historijskog, političkog i društvenog konteksta, a ne puko konzumiranje medijskog sadržaja. Ono što mediji plasiraju često je pojednostavljena slika i jednostrano izvješće, posebno kada se radi o sukobima i ratovima, što je izrazito opasna pojava koja rezultira podsticanju gnjeva, a ne prikazu istine i nastojanju pomirenja što bi trebao biti primarni, humani i etički cilj novinarstva.

Izgradnja mira kroz medije

„Uvjerenje da sve što se na zemlji događa čovjeku mora biti razumljivo može da nas zavede da historiju tumačimo opštim mjestima. Razumijevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi presedan iz besprimjernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i uopštavanjima da se više ne osjećaju utjecaj stvarnosti i šok iskustva (...) Mi ne možemo više sebi da priuštimo da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasljeđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će samo vrijeme sahraniti u zaboravu.“ (Arent, 1998: 12)

Kada govorimo o bosanskohercegovačkom društvu i regiji, te načinu medijskog obraćanja o političkim i društvenim dešavanjima, možemo uočiti tendenciju medija da stvari posmatraju iz određenog ugla, često pristrasno i gotovo uvijek sa određenim retrospektivnim načinom prikaza događaja. Pojava koja je neminovna u ovom slučaju jeste stalno osvrtanje na protekli rat na ovim područjima, što svakako ukazuje i na određeno psihičko stanje društva u regiji i činjenicu da se ta dešavanja još uvijek nisu prebrodila, barem ne u takvom smislu da možemo reći da smo zdrava društva. Medji mogu imati pozitivan utjecaj kada je izgradnja mira u pitanju, posebno ako se baziraju na pozitivna dešavanja kojih svakako ima, ali negativne vijesti kao da imaju veći odjek i često su tema vijesti i po nekoliko dana, dok novo zlo ne zamijeni staro. To je ono što medijima treba zamjerati, ne samo u regionu, nego uopće, na globalnoj razini. Problem je također i u povodljivosti prosječnog recipijenta, jer nikada društvo u cjelini ne može biti kritički nastrojeno spram medijskog sadržaja, tako da je za razumijevanje ključna medijska pismenost, odnosno nešto dublje promišljanje o određenim situacijama u društvu, kao i poznavanje načina na koji mediji funkcioniraju. Možda bismo bili u stanju izgraditi mir kroz medije kada bismo preduzeli prvi korak, a to svakako nije, barem kada je riječ o BiH, jednak omjer vijesti na srpskom, hrvatskom ili bosanskom jeziku, ili pak jednak omjer latiničnog i ćirilićnog pisma, jer svi se mi savršeno razumijemo, i to ne bi trebalo biti nešto što razdvaja, nego nešto na šta ćemo biti ponosni, jer predstavlja neizmjerno bogatstvo riječi i izraza, još samo da ih upotrebljavamo sa plemenitom svrhom. Mediji čak i na ovaj, naizgled bezopasan način vještački vrše razdvajanje po apsurdnom kriteriju, jer nešto što je zajedničko kulturno i lingvističko bogatstvo pretvara u razliku. Kako možemo vidjeti, kroz medije se insistira na razlikama, i to od razlika identiteta, skupina, jezika pa do svih ostalih nivoa. Međutim, takvim poticajem, njegovana svijest o identitetu unutar jedne skupine ljudi može se pretvoriti u moćno oružje kako bi se brutalno postupalo s drugom. 

„Mnogi sukobi i barbarstva u svijetu održavaju se kroz iluziju jedinstvenog identiteta. Rezultat može biti domaće praiskonsko nasilje ili globalno umješno nasilje i terorizam po cijelome svijetu. Ustvari, veliki izvor potencijalnih sukoba u savremenom svijetu je pretpostavka da se ljudi mogu jedinstveno kategorizirati na temelju religije ili kulture.“ (Sen, 2007: 23)

Ta negativna pojava u političkom i medijskom svijetu, „politika razlike“, trebala bi biti shvaćena kao vrsta manipulacije i ukoliko želimo izgraditi mirno i stabilno okruženje, trebamo se oduprijeti istoj pa makar to značilo po ko zna koji put iznijeti tezu o poštovanju drugog i drugačijeg, i poći od jednostavnog određenja čovjeka kao ljudskog i kao multidimenzionalnog bića. Kao što kaže Hannah Arendt „Tuđinac je zastrašujući simbol činjenice razlikovanja kao takvog, individualnosti kao takve, i ukazuje na one sfere u kojim čovjek ne može da mijenja i ne može da djeluje i u kojima, zato, ima izuzetnu tendenciju da razara.“ (Arent, 1998: 309). 

Prvi korak je shvatiti da ne postoji „tuđinac“ u tom smislu i shvatiti da ni jedno ljudsko biće ne bira u kom će se okruženju roditi i da čovjeka ne čine samo ni njegova nacionalnost niti religija, nego kompleksan niz uloga koje ima u društvu i njegova djela. Takav pritup je potreban i u medijima, multidimenzionalan. Trebamo se zapitati ko je nametnuo okvire u kojima se danas ljudi širom svijeta prvenstveno identificiraju nacionalno i religijski, iako njihova ponašanja često ne odgovaraju tim odrednicama. Kako kaže Sen (2007: 162) problem je što se“ iza grube stvarnosti krije se velika koncepcijska zbrka oko identiteta ljudi koja pretvara multidimenzionalna ljudska bića u jednodimenzionalna stvorenja.“ Stoga bi trebalo istaknuti i jedan opći etički i moralni zahtijev: "Moramo učiti da sebe vidimo očima drugih". Ovaj zahtjev svakako treba staviti i pred medije. U medijima ne smije biti generaliziranja, posebno kada su u pitanju osjetljive teme poput krivnje. Također, vrijeme je da se mediji ali i drušvo otrgnu od jedne „medijske igre na očaj i emocije“ kada su u pitanju teme vezane za protekle sukobe u regionu. U svrhu gledanosti i senzacionalizma, mediji godinama produžavaju patnju, time ne doprinoseći općem zdravlju društva. U ovom slučaju zaista je teško naći profesionalnu i etičku granicu, ali vodilja bi mogla biti dobrobit društva, mir, zdravo stanje drušva i konačan napredak. 

Prva žrtva rata, često se kaže, jeste istina, pa izvještavanje u graničnim situacijama postaje podložno pretjerivanju, demoniziranju neprijatelja i lažnim informacijama. Tamo gdje postoji cenzura uvek postoje i metodi prisile, od suptilnih do brutalnih. Oni služe i zato su nastali, kao podsticaj novinarima da na prihvatljiv način ograniče svoje izvještavanje. „Opasnosti po novinare u tom pogledu ubrzo postaju opasnost po cijelo društvo, pošto ti 'metodi prisle guše žilu kucavicu vitalnih informacija koje su društvu potrebe da bi efikasno funkcionisalo.'“ (Žaket, 2007: 196) Problem sa bh.medijima je stalno vraćanje na prošlost i njeno tumečenje često od nestručnih osoba, osoba sa iskrivljenim shvatanjima i ciljevima koji ne idu putem mira i tolerancije. Ono što se desilo u prošlosti treba tamo i da ostane, ne u smislu negiranja, nego se trebamo potruditi razumjeti i izvući pouke, a to je možda najokrutnija istina koju društvo i mediji ove regije treba da spoznaju.

Medijska prezentacija bi svakako trebala sadržavati manje radikalnih mišljenja i stavova pojedinaca, jer tako samo povaćava netrpeljivost. Kao proizvod prikaza ovakvih pojedinaca dobija se određen broj recipijenata koji na tuđim stavovima hrane neke svoje predrasude, a protiv predrasuda treba se boriti. Nije neobično da bi stvaranje iluzije o jedinstvenom identitetu, iskoristivom u svrhe sukobljavanja, privlačilo one koji se bave raspirivanjem nasilja. Vidjeti osobu isključivo pomoću samo jednog aspekta identiteta je, naravno, vrlo grub intelektualni potez, pa ipak, sudeći prema uspješnosti, njegovana iluzija jednostrukosti očigledno je dovoljno laka za zagovarati.

Kao neko ko je zaista za mir i prosperitet drušva u svim njegovim segmentima, smatram značajnim mišljenje Petera Sloterdajka koji smatra da ne postoje neutralna predstavljanja nasilja, nikakva nevina sjećanja, nikakva bezazlena prepričavanja u slici ili historiji. Jer, gdje god se nasilje citira i prikazuje, ono kao citat i slika o moći sudjeluje u igri. „Tko priopćava nasilje, i sam ga dijeli i tako stvara podjelu nasilja“. (Sloterdajk, 2007: 545). U ovu igru kao što možemo zaključiti lako ulaze komunikatori modernog svijeta, mediji, voditelji, komentatori i urednici, kolumnisti i umjetnici, svi oni čija riječ ode u eter, prema tome oni snose posebnu odgovornost.

Potrebno nam je novinarstvo koje se ne bavi samo činjenicama i statistikom nego i moralnim te etičkim pitanjima sukoba, što bi predstavljalo odgovorno novinarstvo. Ideja da su sukobi diljem svijeta borba između dobra i zla postoji samo u svijetu bajki. U stvarnom svijetu, stvari su složenije. Da bismo razumjeli sukob ili rat, potrebno je smjestiti ga u puni kontekst, razumjeti i analizirati različite faktore. Situacija nikada nije crno-bijela, tako da, može se kazati, treba razumjeti različite nijanse sive boje prije nego se donese sud o situaciji. Također, ne treba zaboraviti činjenicu da je rad novinara u određenim podnebljima još uvijek dosta ograničen, ponajviše političkim faktorima, izuzetak nisu ni mediji u regionu. Novinari, s jedne strane, moraju da sačuvaju svoju objektivnost i nezavisnost od interesa učesnika u događajima o kojima izvještavaju da bi mogli da govore istinu. Pa, ipak, novinari će biti, također, duboko lično upleteni kad se radi o izuzetno značajnim događajima, kao što je učešće njihove zemlje u ratu. 

Izgraditi mir putem medija, znači dati više medijskog prostora pozitivnim pričama, pričama pomirenja, pričama ljudskosti, a ne radikalnim stavovima. To znači ne osvrtati se svaki tren nazad, nego učiniti najbolje za društvo sada. Medijski, izgradnja mira zahtjeva nepristrasne vijesti i širokoumne goste u bitnim emisijama, ljude sa vizijom, ljude koji vide besmisao potenciranja razlika. Problem bh. medija leži i u neprofesionalnosti i nestručnosti medijskih radnika, ali to je problem ne samo medija nego i drušva u cjelini, što pak zahtjeva posebno razmatranje. Duboko vjerujem da ljudima kao visokoumnim bićima rat i sukob nije u prirodi, nego mir i blagostanje. Drušvo u regiji trebalo bi se potruditi više znati, čitati, razmišljati, razgovarati i shvatiti jednom za sva vremena da svaka religija propovijeda mir i da biti religiozan znači prvenstveno biti dobar čovjek i željeti drugome ono što želiš sebi. Također, duboko vjerujem da svako ko živi u miru sa sobom, živi u miru sa drugima. Mediji će dobiti svoje zasluge u izgradnji mira onog trenutka kada uređivačke politike postanu „uređivačke“, a ne samo politike, i kada njihov fokus postane „izgradnja“ nečega pozitivnog, a ne razarački senzacionalizam.

Ovaj esej je objavljen u sklopu Male škole za izgradnju mira (http://sspb.ba/mediji-izgradnja-mira/), projekta PRO-Budućnost, čiji je cilj izgradnja povjerenja među građanima svih nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, te podrška okruženju u kojem će građanke i građani BiH, podstaknuti od strane ključnih uticajnih aktera, zagovarati nove društvene promjene u cilju poboljšanja kvaliteta života. Učesnici su pozvani da napišu eseje na jednu od šest tema koje su obrađene u okviru MŠIM-a. Komisija, koja je bila sastavljena od osoblja CRS-a i predavača MŠIM-a prof. Nerzuka Ćurka imala je težak i izazovan zadatak da odabere najbolje eseje, gdje je nakon pomnog iščitavanja radova svih učesnika i uzimanja u obzir kriterija kao što su: stil, kritičko mišljenje, relevantnost teme, istraživanje, uloženi trud i mirovne poruke koje su sadržane u esejima, komisija odlučila da ga nagradi za relevantnost teme, kritički osvrt i poduzeto istraživanje.

Više o MŠIM

Literatura:

• Arent, Hana (1998) Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94, Beograd
• Sen, Amartya (2007) Identitet i nasilje- Iluzija sudbine, Masmedia, Zagreb
• Sloterdajk, Peter (2007) Srdžba i vrijeme-političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb
• Žaket, Dejl (2007) Novinarska etika moralna odgovornost u medijima,“Službeni glasnik“,Beograd

Dva velika poklona: vaš um i vaše vrijeme

Dva velika poklona su vaš um i vaše vrijeme, a na vama je kako ćete ih iskoristiti. Ne postoji takvo nešto, kao što je primjerena dob za učenje novih stvari, tako da se u samom početku morate odreći ovog stereotipa.Cjeloživotno učenje predstavlja kontinuirane i planirane aktivnosti koje pojedinac čini s ciljem stjecanja novih znanja, vještina i ponašanja. Ono je neophodno za stjecanje konkurentske prednosti zbog stalnih promjena postojećih i pojave novih tehnologija, globalizacije, promjena društvenih odnosa i drugih faktora koji stvaraju potrebu za kontinuiranim učenjem i poslije formalnog obrazovanja.


U modernim društvima odrasli imaju viši prosečni nivo obrazovanja i bolje su upoznati sa obrazovnim mogućnostima nego ranije generacije. Povećan životni vijek i tehničke inovacije sadrže rizik da sistemi znanja brzo postaju zastarjeli. Usmjerenje obrazovnih procesa samo ka ranim fazama života danas više nije dovoljno; štaviše, iz perspektive pojedinaca i društva, rad se mora povezati sa doživotnim učenjem. Jedna od prednosti doživotnog učenja jeste što obećava posebno efikasne strategije za borbu protiv senilnosti i stanja poput Alchajmerove bolesti.

Jedna od beneficija učenja i usavršavanja jeste veće samopouzdanje i razumijevanje našeg okruženja.Stalno usavršavanje je individualni izbor, ali i nužnost u današnjem poslovnom svijetu. U tu svrhu možete pohađati različita predavanja, kurseve i seminare, ali možete posegnuti za edukacijom putem interneta gdje se nudi mnoštvo besplatnih kurseva, čitati određenu literaturu i slično. Poslodavci bi trebali trebali pomoći svojim zaposlenicima u profesionalnom razvoju kroz različite radionice i obezbjeđenu edukaciju, ali prije je slučaj da će te na tome morati poraditi sami. 

Međutim, lični rast i razvoj ne zavisi samo od naših profesionalnih kompentencija, tako da je nužno za vaše zdravlje, psihu i opće zadovoljstvo poraditi na usavršavanje vas kao ličnosti. U tom smislu uvijek možete pročitati knjigu koja vas čini sretnima i zadovoljnima, koja proširuje vidike i oplemenjuje vašu ličnost ili pogledati dobar dokumentarni film. Mogućnosti su dans ogromne, i u zavisnosti od toga kakav ste tip, pronađite sadržaje koji vam najviše odgovaraju. Svakako, ne treba zanemariti činjenicu da nismo samo bića koja rade i ne želimo biti ostvareni samo na poslovnom planu, nego na svim životnim poljima. Za ispunjen život i razvoj ličnosti nužna je ravnoteža društvenih uloga koje kao pojedinci imamo u životu. Ono što u cjeloživotnom učenju ne bi trebali zanemariti, jeste dobrobit dobrog razgovora i činjenica da ne bismo trebali podcjenjivati sagovrnika, jer kako kaže Alfred Victor de Vigny: „Još nisam susreo čovjeka, od kojega se ne bi moglo nešto naučiti.“

U nastavku su neke od stranica na kojima možete besplatno usavršavati svoja znanja ili naučiti nešto novo.


YouTube EDU  , Harvard Open Courses, iTunes University  
HowStuffWorks  , Coursera , GROVO  , LEARNERSTV  
MENTORMOB , LEARNTHAT , ENGINEERING FOR CHANGE 
GCF LEARNFREE.ORG , SCITABLE 

Koncept ljepote ženskog tijela u medijima

U posljednje vrijeme se može uočiti određeni pozitivni pomak u prikazu žene i ženskog tijela u medijima, barem  kada se govori o fizičkom izgledu.  Tako imamo i brojne primjere na društvenim mrežama, gdje se promoviše zdrav način života i optimalna tjelesna težina. Svakako i dalje postoje određeni trendovi i obrasci „kako bi žena trebalo da izgleda“, ali može se uočiti i napor da se ta slika ispravi kroz povećan broj kampanja na tu temu. Ipak, kada su mediji u pitanju, može se reći da u ovom slučaju takve kampanje i trendove  ponajviše možemo pronaći na internetu.

Mediji su samo jedno od osnovnih sredstava proizvođenja,održavanja i reproduciranja stereotipa o muškarcima i ženama. Mladi ljudi, pogotovo mlade djevojke, osjećaju snažan pritisak medijskih prikaza koji im sugeriraju da je fizički izgled prioritet jednako kao i osvajanje "pravog" muškarca. Glavna tema većine ženskih časopisa je kako da žena uobliči i modelira sebe kako bi udovoljila muškim potrebama i željama. One se trude dostići ideal anoreksične mršavice i pritom strašno pate ako to nisu u stanju. Ne smijemo zaboraviti da su mediji dio jedne ogromne mašinerije koja ima za cilj ostvariti profit aktiviranjem najdubljih, sveprisutnih i općepoznatih tjeskoba, strahova, želja i nadanja ženske populacije.( http://www.sezamweb.net/hr/mediji/)


Nerijetko se raspravlja i o problemima i primjerima seksističkog oglašavanja koje najčešće iskorištava žensko tijelo na etički neprimjeren način. Iako vlada mišljenje da je seks vrlo interesantan apel koji, osim ciljne skupine, može privući pozornost i većeg dijela javnosti, pitanje je i što se na takav način uopće treba oglašavati. Veliki je raspon proizvoda i usluga koje si time mogu i naškoditi i narušiti svoj imidž. Dvosmislene poruke kao što su: „Neki je vole samo za sebe.“ ili „Neki je vole na stolu.“ mogu kod žena, koje tradicionalno češće kupuju ovakve proizvode, smanjiti želju i namjeru za kupovinom. Osim toga, žene su i sve češći kupci proizvoda tradicionalno oglašavanih muškarcima, kao što su primjerice automobili, pa se s pravom postavlja pitanje smisla ranije pokazanih oglasa. U novije se vrijeme spominje i reguliranje oglašavanja zbog psiholoških poremećaja koje ono može izazvati kod žena koje se povode za različitim mršavim modelima, retuširanim savršenim ljepoticama prikazanim na plakatima i u oglasima. (http://reklamiranje.net/seksizam-oglasavanju-pametno-ili-ne/)

Ipak, u posljednje vrijeme možemo uočiti pozitivne pomake. Tako na primjer kratki film Supervenus Frédérica Doazana, pariskog reditelja i animatora, ispituje iskrivljene parametre savremene ženske ljepote. Uzimajući kao polaznu točku vintage ilustraciju žene iz Anatomskog atlasa s uobičajenom anatomijom ženskog tijela, Doazan u svom naturalističkom filmu kreće na put prema suvremenom idealu ljepote: skalpel, liposukcija, šminka, silikoni, Botox, uklanjanje svih “nepotrebnih” dijelova tijela… Autor tvrdi da zapadnjačko društvo nameće standarde ljepote koji su u neskladu s fizičkim i psihičkim zdravljem. Poremećaji poput anoreksije i ovisnosti o estetskoj kirurgiji te dismorfički poremećaj tijela potiču se i kod muškaraca i kod žena. Time se nameće imidž fizičke potrage za vječnom mladosti. Francuski mediji su opisali ovaj kratki film kao “inteligentni način da se osude načini na koje se diktira moderna ženska ljepota, s kojima se danas žene redovno suočavaju u medijima”.Od svoje premijere, ovaj kratki film prikazan je na brojnim festivalima u Europi i Kanadi. (http://svejed.com/2014/09/sve-zablude-o-idealnom-zenskom-tijelu/) Koncept ženske ljepote mijenjao se kroz vijekove, a za različite kulture imao je i drugačije poimanje. Svi imamo ideju kako su žene izgledale u kom periodu, ali nemamo tačnu predstavu o njihovim proporcijama. Ekipa Buzzfeed-a je pomoću pravih modela pokušala da predstavi na koji način se ženska lepota menjala u poslednjih 3.000 godina.

Također, nedavno je i kampanja "Victoria Secret" je izazvala mnoštvo oprečnih reakcija na internetu, ali kreativci okupljeni u kompaniji za proizvodnju donjeg rublja "Dear Kate" odlučili su da naprave mnogo realističniju reklamu sa pozitivnijim pristupom - za fotografiju su pozirale žene zaposlene u ovoj firmi. "Reklama 'Victoria Secreta' prikazuje deset modela identičnog oblika tela, baš kao da žene trebaju da budu podsećane o homogenoj definiciji ljepote koju nam nameće društvo. Autor ove reklame vjerovatno nije razmišljao o tome kakvu poruku šalje, smatramo ovo izuzetno neodgovornim marketingom. Kao kompanija koja pravi veš za sve devojke, smatramo da možemo bolje. Ovom fotografijom prikazujemo žene koje mediji, moderne kompanije i proizvođači odjeće često zanemaruju, a imamo za cilj da budemo realni i prikažemo mnoštvo različitih oblika tijela", poručile su žene iz kompanije "Dear Kate".

Može se zapaziti i novi način izbora modela u reklamnim kampanjama gdje modni svijet sve više prihvaća jedinstvenost te određene osobitosti koje smo do jučer zvali nedostacima ili manama. Svakako, dosta je prostora za razmatranje pozadine ovog trenda, ali u svakom slučaju neuobičajeni modeli koje se ne boje biti drugačije i koje polako, ali hrabro osvajaju modne piste i kampanje, donose sa sobom jedan novi pogled na tijelo i kompleksnost života uopće. Chantelle Slays ili Winnie Harlow, kako joj je pravo ime ima vitiligo, a s obzirom da je njena boja kože crna, to je stanje dodatno istaknuto. Međutim, ovaj model i manekenka u usponu, cijeli život odlučno se borila protiv negativne percepcije koju neki mogu imati o njoj.

Karijera prosječnog modela ne traje duže od 40-e. U industriji, opsjednutoj mladošću, ljepotom i snagom,Daphne je kao najstariji britanski model, izazvala sistem i potukla ga. 
Pokazala je da ljepota leži u ljudima različitih životnih doba.Ova sasvim nekonvencionalna baka iza sebe ima karijeru dugu 60 godina, a danas s 85 godina s jednakom gracioznošću nosi revije za brendove Dolce & Gabbana,Tata-Naka and Michiko Koshino. Nimalo manje bitne nisu ni reklame za Niveu i Olay. Priznaje kako svoj izgled duguje isključivo dobrim genima i veselom duhu. Nikada se nije podvrgavala estetskim operacijama, botoxu ili faceliftingu jer misli da su nepotreban trošak, a čak nije ni neka ljubiteljica krema. Kaže kako se nikad nije zamarala beauty preparatima ikakve vrste, dok dugu kosu, koju tu i tamo oboji u plavo, nosi jer joj se ne da zamarati čestim odlascima frizeru,  a to je svakako i jeftiniji izbor, šali se Daphne.

Kada su je u jednom intervjuu pitali je li se bojala starenja budući da se bavi poslom modela, ona je iskreno odgovorila: 

„To će se ionako dogoditi, stoga zašto se brinuti. Moja se generacija dobro nosi s tim. Danas se ljudi stalno žale oko nečega. Ja nastojim biti pozitivna,  a ne mrzovoljna. Recimo, razvila sam glaukom, ali kapi koje moram stavljati u svoje oči su učinile to da mi trepavice rastu brže i bujnije. Tako da uvijek postoji dobra strana“.

Ne bi bilo loše prisjetiti se toga kada sljedeći put budete kritični prema sebi, svom tijelu, ljepoti ili godinama: Uvijek postoji dobra strana.

Kada nauka i istraživanja unose radost u život

Tradicionalna protetika je veoma skupa, a kada su u pitanju djeca, problem postaje veći, jer se  protetička pomagala moraju mijenjati tokom odrastanja. U ovom kratkom filmu možete vidjeti kako skupina volontera koristi specijalne tehnologije i 3D za pružanje dostupne protetske ruke za djecu i odrasle koji ih trebaju. 

Charlir Nordstrom govori o e-Nable, organizaciji koja stoji iza ove ideje. E-Nable organizacija je već prve godine svog postojanja napravila preko 750 protetičkih pomagala ovog tipa. Djeca na ovaj način mogu uživati u igri, vožnji bicikla i  ne osjećati se isključeno, posebno što protetičku ruku zbog napredne tehnologije kojom je napravljena, nazivaju i doživljavaju kao “Superhero hand” Pogledajte ne linku How 3-D printed prosthetic hands are changing these kids lives  .


Izvori:

nationalgeographic


E-Nable

Slika o sebi

Samopoštovanje je način na koji vrednujemo sebe, dok prihvatanje sebe predstavlja širi pojam. Prihvatanje sebe jeste prihvatanje i svjesnost svojih negativnih i pozitivnih osobina. Ujedno je i prepoznavanje vlastitih slabosti, ograničenja i strahova ali i njihovo prihvatanje. Dr. Leon F. Seltzer u tekstu „The Path to Unconditional Self-Acceptance“ Psychology Today, kaže da je samoprihvatanje jako bitno jer uveliko utječe na osjećaj sreće. Da bismo razumjeli ove pojmove bitno je shvatiti šta je zapravo slika o sebi. Slika o sebi predstavlja mentalni portret, odgovor na pitanje ko sam ja? Taj odgovor u velikoj mjeri utjece na naš život: odreduje koje cemo dogadaje u životu smatrati važnima, što cemo poduzimati, koje cemo ciljeve nastojati postici i hocemo li time biti zadovoljni. Sliku o sebi čine: samopoštovanje, samopouzdanje, razina aspiracije i lokus kontrole.

Aspiracija (gramatički: izgovaranje s hukom, s dahom; sisanje, usisavanje, udisanje, uvlačenje u sebe; težnja, ženja za nečim; čežnja) Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.Lokus kontrole (lat. locus: mjesto i franc. contrôle: nadzor), opći naziv u psihologiji za doživljeni izvor kontrole osobnoga ponašanja i posljedica koje iz njega proizlaze. Osoba s unutarnjim lokusom kontrole sklona je preuzimanju odgovornosti za vlastita djela i najčešće vjeruje da je sama odgovorna za ono što joj se u životu događa. Osoba s vanjskim lokusom kontrole pripisuje svoje uspjehe i neuspjehe vanjskim silama, okolnostima, djelovanju drugih ljudi i sl. Lokus k. ne mjeri stvarno postojanje ili nepostojanje kontrole osobnoga ponašanja, već percepciju pojedinca o njegovu izvoru kontrole.

Prema nekim autorima postoje dvije vrste samopoimanja. Samopoimanje kao nevrijednosna deskripcija sebe i samopimanje kao vrijednosna deskripcija sebe što je zapravo samopoštovanje. Neki ovu podjelu smatraju neopravdanom jer se ljudi gotovo uvijek prilikom opisivanja sebe, vrednuju u određenoj situaciji.Uglavnom, postoji opće mišljenje da u formiranju načina na koji neko vidi sebe značajno utječe i pretpostavka o tome kako ga drugi vide. Značaj slike o sebi proizlazi iz njenog utjecaja na cjeloukupno ponašanje i doživljavanje sebe. To ujedno predstavlja i značajan psihički i socijalni faktor funkcioniranja osobe posebno u vidu utjecaja na smjer ponašanja. Način na koji se doživljavamo direktan je uzrok funkcioniranja u svakodnevnom životu, uspostavljanju veza sa drugima, rješavanja problema i osjećaju sreće. (Nivex Koller-Trbović „Razlike u samoprocjeni slike o sebi“)

Da bismo prihvatili sebe trebali bismo više voljeti sebe, manje se osjećati krivim i naučiti kako oprostiti sebi. Ovakvo nešto trebalo bi da se njeguje još od djetinjstva u kome je jako bitno odrasti u okruženju koje pruža podršku, jer na taj način osiguravamo pozitivnu predodžbu o svojoj ličnosti. Robert Holden u svojoj knjizi „Happiness Now!“ kaže da sreća i samoprihvatanje idu ruku pod ruku i da je nivo sreće direktno određen nivoom samoprihvatanja. Drugim riječima, što je veći nivo vašeg prihvatanja, više sreće puštate u život, prihvatate je i uživate u njoj. Prihvatanje sreće je također određeno i vašim mišljenjem da li ste je vrijedni ili ne, a ukoliko sebe ne smatrate vrijednim ne možete biti istinski sretni. Prihvatanje sebe, onakvim kakvi smo u sadašnjem trenutku u svakom slučaju ne bi trebalo da nas ostavi bez motivacije da radimo na poboljšanju i rastu naše ličnosti, jer to je svakako nešto što će nam obogatiti život. Vrijednost svoje ličnosti nikako ne bismo trebali mjeriti po našim dostignućima jer bi to značilo uslovljavati je rezultatima. Rezultati u životu, na različitim poljima ne mogu uvijek biti savršeni i ne zavise samo od naših vrijenosti, stoga je takvo što besmisleno. Uostalom, svi griješimo i uglavnom naše greške ne određuju naš identitet.

Tortoise Mind - Kako se inteligencija povećava dok razmišljate manje

Kreativnost je sposobnost imati dobru ideju onda kada je trebate, smatra Guy Claxton, psiholog i autor knjige „Hare Brain, Tortoise Mind: How Intelligence Increases When You Think Less“.  Ključna stvar je činjenica da bismo trebali proširiti način na koji smo do sada definisali inteligenciju. Paradoks današnjeg užurbanog života i načina na koji razmišljamo jeste  zapravo to, da većina nas rješava probleme grubom silom logike, na jedan prilično „poslovan“ način. Može se reći da smo dali prevlast takvom načinu razmišljanja, potiskujući ono što je intuitivno i „radi sporije“ kada je riječ o razmišljanju, radu mozga i odlučivanju. Kognitivni znanstvenik Guy Claxton taj sporiji način naziva „tortoise mind“ (doslovno prevedeno kornjača um) . Istraživanja na polju kognitivne psihologije promijenila su način na koji razumijevamo ljudski mozak. Ova istraživanja su pokazala da su strpljivost i zbunjenost esencijalni za mudre i dobre odluke, a ne svjesnost i pretjerano razmišljanje o određenom problemu. Kako kaže Claxton, filozofske misli,  poezija i umjetnička misao su relativno slabi u svijetu koji u velikoj mjeri pretpostavlja da autoritet u promišljanju treba imati samo znanost i razum. Takav autoritet sugerira da postoje mnogi problemi i da bi trebalo dati priliku umu više za intuitivno razmišljanje, a ne linearno. Argument za ovakvu tvrdnju Guy Claxton nalazi u činjenici da mozak radi efikasnije kada vjerujemo „nesvjesnom“ i intuitivnom, onome umu koji radi u „pozadini, iz razloga što smo na taj način nepodložni analitičkom razmišljanju i samim tim oslobađamo našu kreativnost. Također, autor smatra da se društvo treba osloboditi opsesije razmišljanja koje je orjentisano samo na rezultat i direktno usmjereno na rješavanje problema.

Laboratorijske studije podsvjesne percepcije, rješavanje problema i kreativnosti ukazuju na kakofoniju inteligentnih glasova, koji mrmljajući ispod naše svjesne razine svijesti ipak utječu na naše ponašanje na veoma suptilan način. Claxton uvjerljivo tvrdi da je ta nesvjesna inteligencija upravo ono što nam je potrebno za obradu složene situacije, te da je pogrešan naglasak naše kulture na logici i razumu uz isključenje svih ostalih faktora. Takvo isključivanje smatra glupim, pa čak i licemjernim. Moderna zapadna kultura, precjenjuje praktično, svjesno razmišljanje, koje je često kontraproduktivno. Zapravo, zapadna kultura „radi" u određenom 'd-modu', što je dijagnostička i analitičkai nestrpljiva misao,  umjesto da djeluje intuitivno i opušteno. Oxfordski psiholog i gostujući profesor na Sveučilištu u Bristolu, Claxton, tvrdi da je "undermind" ili nesvjesna inteligencija tiho, dovođenje ideje u svijest, koje nam pomaže da registriramo događaje, prepoznamo obrasce, stvaramo veze i ispoljavamo kreativnost. Claxton koristi opise kreativnog procese Einsteina, Mozarta, Wordswortha, Ted Hughesa, Henry Moore i mnogih drugih koji podržavaju njegovu „undermind“ teoriju. Svakako, ovo najbolje možemo shvatiti preslikavajući ovu teoriju na svakodnevne aktivnosti u životu i one trenutke kada nam najbolje ideje jednostavno „padnu na pamet“ u momentima kada smo mislima udaljeni od problema i kada najmanje razmišljamo o problemu.

"Second reality" - Medijski prikaz surove realnosti - senzacionalizam, istina ili zastrašivanje?

Prikaz surove realnosti putem medija zasigurno ima svoju ulogu u savremenom društvu. Posljednjih dana svjedoci smo ovakvih prikaza u medijima. Medijsko izvještavanje o Siriji, napadi širom svijeta,  iako je akcenat stavljen na pojedinačne napade, donose nam gorke slike svijeta u kome živimo.Medijski naturalizam ovdje se pojavljuje zajedno sa formama spektakla i senzacionalizma, budući da svi navedeni oblici egzistiraju u postmodernističkoj novinarskoj praksi. Ovaj fenomen potrebno je proučiti sa stanovišta njegovog utjecaja na društvo u cjelini, stoga ga ne možemo posmatrati samo kao senzacionalizam, nego i kao svojevrsni prikaz „ogoljene istine“ (Fejzić) ali i medijske konstrukcije stvarnosti u svrhu zastrašivanja. Prema Luhmannu (2000: 4) nužno bi bilo razlikovati dvije vrste onoga što nazivamo „realnim“:  prvu realnost koja referira na posmatrača (first reality) i drugu realnost, onu posmatranu kroz sistem mas medija (second reality). „Druga realnost“ jeste ono što je predmet promišljanja medijskog naturalizma i ona svakako predstavlja jedan pojednostavljeni pogled na svijet. Autori Hardt i Negri (2000: 271) smatraju da „ljepilo koje drži zajedno različite funkcije i tijela hibridne konstitucije“ jeste ono što je Guy Debord nazvao spektaklom, integriranom i raspršenom aparaturom slika i zamisli koja proizvodi i uređuje javni dikurs i mišljenje. Društvo spektakla vlada tako što rukuje jednim vrlo starim oružjem, a koje je uočio još Hobbes koji kaže da je za učinkovito vladanje potrebna“strast s kojom treba računati - strah“.[1]

Odavno u ljudskom društvu zastrašivanje služi kao koristan mehanizam vlasti i kao metoda kontrole. Tu spada strah od terorizma, strah od siromaštva, od autoriteta, strah da se ne bude kao ostali. Stoga, treba sa oprezom pristupati političkim uvjerenjima da sloboda leži na kraju cijevi oružja. Medijski, gotovo uvijek se predstavlja jednostavnija verzija ratne realnosti, ustaljena i dosljedna priča dizajnirana ne da informiše već da generiše i podupire podršku i entuzijazam za ratom. „Umjesto nejednakog društva na scenu je stupilo nesigurno društvo, rizično društvo, čija je pokretačka snaga bezbjednost“, kaže Ulrich Beck. 

„Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.