Prikaz surove realnosti putem medija zasigurno ima svoju ulogu u savremenom društvu. Posljednjih dana svjedoci smo ovakvih prikaza u medijima. Medijsko izvještavanje o Siriji, napadi širom svijeta, iako je akcenat stavljen na pojedinačne napade, donose nam gorke slike svijeta u kome živimo.Medijski naturalizam ovdje se pojavljuje zajedno sa formama spektakla i senzacionalizma, budući da svi navedeni oblici egzistiraju u postmodernističkoj novinarskoj praksi. Ovaj fenomen potrebno je proučiti sa stanovišta njegovog utjecaja na društvo u cjelini, stoga ga ne možemo posmatrati samo kao senzacionalizam, nego i kao svojevrsni prikaz „ogoljene istine“ (Fejzić) ali i medijske konstrukcije stvarnosti u svrhu zastrašivanja. Prema Luhmannu (2000: 4) nužno bi bilo razlikovati dvije vrste onoga što nazivamo „realnim“: prvu realnost koja referira na posmatrača (first reality) i drugu realnost, onu posmatranu kroz sistem mas medija (second reality). „Druga realnost“ jeste ono što je predmet promišljanja medijskog naturalizma i ona svakako predstavlja jedan pojednostavljeni pogled na svijet. Autori Hardt i Negri (2000: 271) smatraju da „ljepilo koje drži zajedno različite funkcije i tijela hibridne konstitucije“ jeste ono što je Guy Debord nazvao spektaklom, integriranom i raspršenom aparaturom slika i zamisli koja proizvodi i uređuje javni dikurs i mišljenje. Društvo spektakla vlada tako što rukuje jednim vrlo starim oružjem, a koje je uočio još Hobbes koji kaže da je za učinkovito vladanje potrebna“strast s kojom treba računati - strah“.[1]
Odavno u ljudskom društvu zastrašivanje služi kao koristan mehanizam vlasti i kao metoda kontrole. Tu spada strah od terorizma, strah od siromaštva, od autoriteta, strah da se ne bude kao ostali. Stoga, treba sa oprezom pristupati političkim uvjerenjima da sloboda leži na kraju cijevi oružja. Medijski, gotovo uvijek se predstavlja jednostavnija verzija ratne realnosti, ustaljena i dosljedna priča dizajnirana ne da informiše već da generiše i podupire podršku i entuzijazam za ratom. „Umjesto nejednakog društva na scenu je stupilo nesigurno društvo, rizično društvo, čija je pokretačka snaga bezbjednost“, kaže Ulrich Beck.
„Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.
Uzmimo za primjer javna pogubljenja. „U 19. st. takve prilike su bile gotovo praznični dan, škole su zatvarane zbog vjerovanja da gledanje pogubljenja odvraća buduće kriminalce od njihovih namjera. Tijela su obično dugo bila izložena, dok meso nije propalo pred ljudskim očima. „ (Goldstein, 1988: 27) Šta je to, što ljude privlači da gledaju takve sadržaje, pitanje je na koje bi trebali potražiti odgovore u psihologiji. I u današnjem društvu opisna slika borbi, krvi, rata, pucanja, proizvodi se u svrhu zabave, rekreacije, dokolice, kaže Goldstein. U tom smislu treba se pozabaviti svrhom medijske prezentacije nasilja, surovosti, razaranja, krvavih borbi, smaknuća nepoželjnih lidera, iscrpljenih tijela gladne i siromašne afričke djece. Jer sadašnja situacija u svijetu pokazuje da medijskim prikazivanjem navedenog nismo istrijebili ova zla, zapravo ona često služe kao besplatna reklama, organizacijama, državama, političarima, pa i novinarima.
Bitno je pitanje, zbog čega ne uočavamo šta se nalazi ispod površine medijskih slika, ekskluzivnosti i senzacionalizma. Kako smo „otupljeli“ i prihvatili kao normalnu tu podijeljenu sliku svijeta i svakodnevnu izloženost medijskom naturalizmu? Odgovor možemo pronaći u promišljanju Potera (2011: 460) koji smatra da navika gledanja nasilja s vremenom ne samo da ublažava naše reagovanje već neke ljude navodi da traže jake „podsticaje“ koje im je pružalo gledanje nasilja. Međutim, svakodnevno gledanje nasilnih scena proizvodi neosjetljivost. Neki prizori nasilja ponavljaju se tako često da kod nas više ne izazivaju čuđenje ili strah. Nivo naše tolerancije se povećava i ono što nas je nekad užasavalo ili jako uznemiravalo prestaje da djeluje tako.
„Prikazivanje nasilnih sadržaja u medijima služi i gajenju straha. Mnoga istraživanja idu u prilog tvrdnji da velika izloženost svetu televizije koji obiluje prizorima nasilja navodi ljude da stvaraju sliku o nerealno visokom riziku od viktimizacije i da na osnovu toga zaključuju da u svetu vladaju zlo i nasilje.“ (Poter, 2011: 462)
U poimanju nasilja od javnosti bitna su tri činioca: (Poter, 2011: 466)
1. Živopisnost (što je u prikazu nasilja više krvi i kasapljenja to je taj prikaz neprijatniji za gledaoce i veći broj njih će imati primjedbu na njegov nasilnički karakter),
2. Ozbiljnost postupka i način njegovog prikazivanja (utječu više na ocjenu o njegovom nasilničkom karakteru nego prikaz posljedica tog postupka za njegovu žrtvu),
3. Ljudi dozvoljavaju da nasilje bude prikriveno humorom (humor umanjuje osjećanje lične ugroženosti gledalaca i time otklanja i osjećanje nasilja).
Način na koji javnost definiše nasilje stvara ironičnu situaciju. Ona vrsta nasilja koja ljudima najviše smeta upravo je vrsta nasilja kojoj bi trebalo da budu jače izloženi. Nasuprot tome, ono nasilje na koje se većina ljudi uopšte ne žali ili ga ne primjećuje, nanosi im najviše štete. Kako ispravno shvatiti medijske prikaze nasilja i surovosti u svijetu? Slavoj Žižek u knjizi „O nasilju“ (2008) iznosi tezu o postojanju “trojnog nasilja” bez koje ne bi bilo moguće shvatiti široki utjecaj nasilja u savremenom svijetu uključujući i ono medijski posredovano. „Trojno nasilje“ za Žižeka čine:
· “subjektivno” nasilje kojeg čine prepoznatljivi i vidljivi akteri (teroristi, ubice, te općenito ratovi) ,
· “simboličko” nasilje koje je manje vidljivo i sadržano je u jeziku i njegovim oblicima,
· “sistemsko” nasilje koje predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja, jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i političkih sistema.
Problem sa simboličkim i sistemskim nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga možemo analizirati uobičajenom metodologijom empirijskih znanosti. Subjektivno nasilje predstavlja medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstracije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd) i ono nam ne dozvoljava da uočimo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima koje je najčešće nesvjesno.
Današnje društvo je konstantno izloženo ovom medijskom tipu što nam pokazuje da današnja „ tolerantna“ i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje, smatra Žižek. Također, on navodi još jedan zahtjev bitan za samo shvatanje medijskog naturalizma u politički podijeljenom svijetu. Naime, „nužno je shvatiti da je medijska slika o zločinima, terorizmu i humanitarnim krizama iskrivljena, pa i lažna, jer je potrebno razotkriti prave uzroke terorističkih napada u svijetu, i shvatiti odakle dolaze strah od drugačijeg, rasizam i ostala zla koja se i dalje nalaze u društvima koja zovemo liberalnim“ (Žižek, 2008: 8)[2]
Prema tome, moramo uočavati stupnjeve odnosa prema realnosti svijeta kao i odbaciti uobičajene predodžbe nasilja kao puke fizičke sile ili prinude. Zahtjev koji ističe Žižek jeste kritičko mišljenje, a u tome možemo uspjeti samo ako shvatimo da je “strukturalno” nasilje centar globalnog kapitalizma. Riječ je o nasilju koje na simbolički način odražava ono realno, sublimni objekt utjelovljen u jeziku koji omogućava da se sistem poput države reproducira i legitimira kao čisto nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim “aktivnog nihilizma”. Melodramski spektakl svakako ne zanimaju analize, društveni procesi, već dramatični događaji koji privlače pažnju publike i odvlače je od kritičkog tumačenja. U „Konstrukciji političkog spektakla“ Murray Edelman će reći da “da politiku i medije na zanima društveni odnos već trenutni dramatski spektakl.” (Edelman, 2003: 43) „To lišavanje smisla nije samo krivotvorenje, presvlačenje, niti iskrivljenje smisla koje se provodi u medijima. Riječ je o praznini ispunjenoj slikama koja dolazi umjesto misli i daje dojam punoće“. (Katunarić, 2005: 448) To je upravo ona opasnost u koju nas može odvesti naturalistički medijski pristup.
„Novinar danas radi senzacija odlazi na ratišta, snima smrt izbliza, da bi je prodao! Ne zanima ga više stvarno stanje, dobar komentar, samo senzacija i novac! Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini hiljade novinara je pohodilo našu zemlju da bi snimili što užasnije scene, smrti, glad, teglenje vode, izbjegličke kolone, strah i stravu, ne uvijek što žele vijest, nego što zarađuju novac koji su za strašne snimke dobivali. U jednoj reportaži o Sarajevu, engleski novinar priča kako je unajmio stan na Marijin-Dvoru i uživao kada snajperista sa Vraca počinje da ubija ljude, a on sa prozora snima posljednje hropce ubijenih. Objašnjava kako je to novinarstvo, sa lica mjesta, izvanredno, jer, kada ljudi direktno umiru pred njegovom kamerom, on to najbolje proda. A to je njegov cilj!!! O njemu je čak napravljena reportaža, kao o super novinaru, jer donosi super snimke iz Sarajeva, uživo super smrti. Za uzvrat za korištenje stana izmjestio je jednu sarajevsku porodicu u inostranstvo, koja mu je ostavila stan za njegove super snimke umiranja njihovih sugrađana. Bez komentara... Proizvodnja stvara potrošnju...“ (Kečo-Isaković, 2006: 140)
Ne smije se zaboraviti, u smislu političke uloge medija, da su „teroristički događaji“ u dubokoj vezi sa zapadnom industrijom zabave, smatra Sloterdajk (2007: 10) „Oni deluju u okvirima naših uhodanih horor-klišea, aktuelni teror je prenošenje sveprisutnih igara tipa strah - zadovoljstvo sa bioskopskih platana na TV ekrane. Realni teror funkcioniše prema pravilima igre politizovanog filma nasilja: pravi mrtvaci, potpuna zabava. Dokaz za to: teror profitira od monstruoznog sistema nagrađivanja koji se nalazi pod devizom: 'samo nam prijeti i dat ćeš nam naše najvažnije teme.'" (Sloterdajk) Čim se dogodi nešto u vezi s tim, ova poruka ide kroz sve kanale zapadnog svijeta. Primaoci na Bliskom i Srednjem istoku bi morali da budu gluhi i nijemi pa da ne razumiju ovu poruku. Svaki napad sa njihove strane biće nagrađen „orgijom pažnje“ (Sloterdajk). Naznačena sprega između savremenog političko-ekonomskog života i medija omogućuje takvu hibridizaciju stvarnosti, koja se transformiše u doživljaj svijeta globalnog spektakla. Pažnju savremenih medija sve više privlači estetizovano nasilje, dok osnovna estetska poruka biva izjednačena sa medijskim i političkim delovanjem, brišući čvrste granice između ovih diskursa.
Sa interesne tačke gledišta samih medija, „slike terora“, iako često neprijatne do samog praga podnošljivosti, predstavljaju „estetski privlačne“ materijale za „globalno“ konzumiranje, uprkos njihovoj evidentnoj „tehničkoj nesavršenosti“. Ukoliko se, pak, iz slika terora i dokumentarizovanog horora apstrahuju etičke, političke, religijske ili ideološke poruke, kao nužni elementi njihovog ukupnog medijskog djelovanja, nesumnjivo je da i oni nedovoljno „estetizovani“ kadrovi nasilja privlače pažnju gledalaca širom planete svojom čulnom stranom, koja se podudara sa, na tehničko-tehnološki način strukturisanom, medijskom porukom. [3]
„Privlačnost koju zlo i zločin imaju za mentalitet gomile nije nikakva novost. Gomila će uvijek pozdraviti nasilje, primjećujući zadivljeno- možda je podlo, ali je vrlo inteligentno.” (Arent, 1998: 315)
Danas se zapravo dešava uranjanje gledatelja u spektakl, living theatre, happening. Spektakl postaje prijateljski, interaktivan. U tome smislu čak ni rat nije više moguće prikazati, pa se nesreći rata pridodaje nesreća nemogućnosti njegove reprezentacije uprkos ili upravo zbog hipervizualizacije događaja.[4] „Taoci smo informacije, ali predajemo se također spektaklu, spektakularnoj konzumaciji, bez obzira na njezinu vjerodostojnost“, kaže Baudrillard (2006: 23) Informativne emisije često prenaglašavaju zabavne vrijednosti u dramatičnim vizuelnim sekvencama, izbjegavajući pri tom i složenu historijsku pozadinu i analizu neophodnu da bi se istinski shvatili složeni savremeni događaji, ističe Žaket (2007: 106) Tako dolazimo do bitne odrednice medijskog naturalizma, nepostojanosti analize situacije, razlaganje složenosti uslova i uzroka događaja. Forme live-a i flash-a su upravo to donijele, bez obzira na namjeru takvog prikaza. Mediji su skloni danas gotovo sve prikazati u formi spektakla. Zapravo, rat nikada nije šou. „Uostalom, novinarstvo Zapada, uzeto u cjelini, počesto gotovo sve događaje prati kao spektakl, odnosno enkodira kao spektakl.“ (Fejzić, 2004: 150)
Svjetske redakcije trebaju se naviknuti na drugačije spektakle osim „super moderniziranih poteza NATO-vih bijelih prinčeva, popraćenih ekipom CNN-a“, smatra Poter (2011: 455) Dominantni oblik politike danas jeste „post-politička biopolitika“, reći će Žižek (2008: 39) „Post-politika jer tvrdi da iza sebe ostavlja stare oblike upravljanja, a bio-politika jer označava reguliranje sigurnosti i blagostanja kao primarni cilj. Sve se ipak svodi na učinkovito upravljanje životom, odnosno depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koordinacijom interesa kao nultom tačkom politike, jedini način aktivne mobilizacije ljudi jeste uvođenje straha, kao temelja današnje objektivnosti. Zbog toga je bio-politika u kranjoj liniji politika straha i ona se usredotočuje na obranu od potencijalne viktimizacije ili napastovanja.“ Ona je svakako i bitna odrednica „post-pismenog društva“ [5] (Hedges). Možemo konstatirati, u duhu medijskog naturalizma kao uređivačkog pristupa, da se u medijskom prikazu realnosti primarno mjesto ipak daje senzacionalizmu, spektaklu i live-u koji postaje svojevrsna zamjena za istinu. Najnovija politička dešavanja, njihova medijska prezentacija i medijsko zastrašivanje kao suptilna demokratska metoda nametanja poželjnih sistema, dokaz su stalne konstrukcije slike podijeljenog svijeta i surove realnosti.
Autori Croteau i Hoynes (2003: 159) postavljaju bitna pitanja o samom prikazu realnosti u medijima.“ Koji aspekti nečije realnosti definišemo kao najrealnije? One koji su najvidljiviji? One koji su zajednički? Najmoćniji? Umjesto pristupanja slikama i pravljenja prosudbi o nivoima realnosti, ideološki analitičari pitaju šta nam poruke govore o nama samima i o našem društvu.“ Autori Bennet, Slater i Wall (2006) pak smatraju da su medijski prizvođači ti koji nam donose realnost i to kroz njihovo shvatanje realnog, pri tome je recipijent slobodan da to prihvati ili ne. Ovo se ponekad zove „modalitet presude“ (modality judgement), način na koji prosuđujemo o nekom događaju i rezultat je medijske produkcije. Realizam modernih medija je neka vrsta tehnološki potpomognutog naturalizma, majstorija koja očigledno komponuje i konstruira shvatanje pojave i onoga što treba da izgleda prirodno. Kao primjer mogu poslužiti vojne i antiterorističke akcije u kojima su se medijske slike pokazale kao „dokazno sredstvo“.
Slika kao informacija poseban značaj ima u vrijeme televizijskih programa koji traju neprekidno i emitiraju vijesti sa interneta. Rat protiv terorizma je već odavno, kako je to primjetio njemački historičar Gerhard Paul, postao ratom slika u kojem svaka strana nastoji za sebe izvući što je moguće veću korist. Problem je u tome što se više ne može naslutiti gdje počinje pravi a prestaje medijski rat i obrnuto.Vjerovatno je da će novinare, isto kao i obične građane, u vrtlogu rata obuzeti nacionalistička osećanja i to predstavlja veliki etički izazov za novinara. Prva žrtva rata, često se kaže, jeste istina, pa izvještavanje u graničnim situacijama postaje podložno pretjerivanju, demoniziranju neprijatelja i lažnim informacijama. Tamo gdje postoji cenzura uvek postoje i metodi prisile, od suptilnih do brutalnih. Oni služe i zato su nastali, kao podsticaj novinarima da na prihvatljiv način ograniče svoje izvještavanje. „Opasnosti po novinare u tom pogledu ubrzo postaju opasnost po cijelo društvo, pošto ti 'metodi prisle guše žilu kucavicu vitalnih informacija koje su društvu potrebe da bi efikasno funkcionisalo.'“ (Žaket, 2007: 196) Također, ne treba zaboraviti činjenicu da je rad novinara u određenim podnebljima još uvijek dosta ograničen, ponajviše političkim faktorima.
BBC-ijev bivši dopisnik Martin Bell, smatra da su kroz "novinarstvo privrženosti", novinari danas sudionici u sukobima i kroz sama izvješća, a potrebno nam je novinarstvo koje se ne bavi samo činjenicama i statistikom nego i moralnim te etičkim pitanjima sukoba, što bi predstavljalo odgovorno novinarstvo. Ideja da su sukobi diljem svijeta borba između dobra i zla postoji samo u svijetu bajki. U stvarnom svijetu, stvari su složenije. Da bismo razumjeli sukob ili rat, potrebno je smjestiti ga u puni kontekst, razumjeti i analizirati različite faktore. Situacija nikada nije crno-bijela, tako da, može se kazati, treba razumjeti različite nijanse sive boje prije nego se donese sud o situaciji. Objektivnost je bitan sastojak novinarstva, ali apsolutne novinarske objektivnosti nema smatra Ruhi Khan, autor teksta "Emotions In Journalism"[6], jer je ona teoretski nemoguća. Bilo bi naivno zamisliti da postoji tradicija apsolutne neutralnosti u velikim pričama i vijestima koje se tiču ratnog izvještavanja. Medijski afinitet za žive slike ljudske patnje, sa druge strane pokreće humanitarne akcije i kampanje. Neki bi mogli reći da je korištenje medija za pokretanje kampanje nije novinarstvo nego socijalna briga. Opasnost leži u preoblikovanju tragedije u zanimljive priče. Kada se mediji koristite za opravdavanje vladinih mjera igrajući na emocije javnosti ili stvaranje straha i nesigurnosti u društvu, bez ikakve suvisle rasprave o tom pitanju onda je to samo propagandni stroj.
„Uvjerenje da sve što se na zemlji događa čovjeku mora biti razumljivo može da nas zavede da historiju tumačimo opštim mjestima. Razumijevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi presedan iz besprimjernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i uopštavanjima da se više ne osjećaju utjecaj stvarnosti i šok iskustva (...) Mi ne možemo više sebi da priuštimo da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasljeđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će samo vrijeme sahraniti u zaboravu.“ (Arent, 1998: predgovor, xii)
Objektivnost bi bilo moguće postići samo isticanjem onih primarnih, temeljnih ljudskih vrijednosti, zaštititi običnog čovjeka, otkriti istinu, a to je moguće samo bez posustajanja pred ekonomskim i političkim utjecajima. Postmodernističkom novinarstvu taj ideal je teško postići.
„Pokretačka snaga u klasnom društvu može se sažeti u rečenicu : Ja sam gladan! Sa druge strane, pokret koji inicira rizično društvo izražen je iskazom: Ja se plašim! Umjesto zajedništva usljed bijede dolazi zajedništvo iz straha.“ (Beck, 2001: 73) Tip rizičnog društva označava u tom smislu jednu društvenu epohu u kojoj nastaje solidarnost iz straha i postaje politička snaga. Međutim, da bi se strah održao, potrebno je doživjeti ga, suočiti se s njim.
Uzmimo za primjer javna pogubljenja. „U 19. st. takve prilike su bile gotovo praznični dan, škole su zatvarane zbog vjerovanja da gledanje pogubljenja odvraća buduće kriminalce od njihovih namjera. Tijela su obično dugo bila izložena, dok meso nije propalo pred ljudskim očima. „ (Goldstein, 1988: 27) Šta je to, što ljude privlači da gledaju takve sadržaje, pitanje je na koje bi trebali potražiti odgovore u psihologiji. I u današnjem društvu opisna slika borbi, krvi, rata, pucanja, proizvodi se u svrhu zabave, rekreacije, dokolice, kaže Goldstein. U tom smislu treba se pozabaviti svrhom medijske prezentacije nasilja, surovosti, razaranja, krvavih borbi, smaknuća nepoželjnih lidera, iscrpljenih tijela gladne i siromašne afričke djece. Jer sadašnja situacija u svijetu pokazuje da medijskim prikazivanjem navedenog nismo istrijebili ova zla, zapravo ona često služe kao besplatna reklama, organizacijama, državama, političarima, pa i novinarima.
Bitno je pitanje, zbog čega ne uočavamo šta se nalazi ispod površine medijskih slika, ekskluzivnosti i senzacionalizma. Kako smo „otupljeli“ i prihvatili kao normalnu tu podijeljenu sliku svijeta i svakodnevnu izloženost medijskom naturalizmu? Odgovor možemo pronaći u promišljanju Potera (2011: 460) koji smatra da navika gledanja nasilja s vremenom ne samo da ublažava naše reagovanje već neke ljude navodi da traže jake „podsticaje“ koje im je pružalo gledanje nasilja. Međutim, svakodnevno gledanje nasilnih scena proizvodi neosjetljivost. Neki prizori nasilja ponavljaju se tako često da kod nas više ne izazivaju čuđenje ili strah. Nivo naše tolerancije se povećava i ono što nas je nekad užasavalo ili jako uznemiravalo prestaje da djeluje tako.
„Prikazivanje nasilnih sadržaja u medijima služi i gajenju straha. Mnoga istraživanja idu u prilog tvrdnji da velika izloženost svetu televizije koji obiluje prizorima nasilja navodi ljude da stvaraju sliku o nerealno visokom riziku od viktimizacije i da na osnovu toga zaključuju da u svetu vladaju zlo i nasilje.“ (Poter, 2011: 462)
U poimanju nasilja od javnosti bitna su tri činioca: (Poter, 2011: 466)
1. Živopisnost (što je u prikazu nasilja više krvi i kasapljenja to je taj prikaz neprijatniji za gledaoce i veći broj njih će imati primjedbu na njegov nasilnički karakter),
2. Ozbiljnost postupka i način njegovog prikazivanja (utječu više na ocjenu o njegovom nasilničkom karakteru nego prikaz posljedica tog postupka za njegovu žrtvu),
3. Ljudi dozvoljavaju da nasilje bude prikriveno humorom (humor umanjuje osjećanje lične ugroženosti gledalaca i time otklanja i osjećanje nasilja).
Način na koji javnost definiše nasilje stvara ironičnu situaciju. Ona vrsta nasilja koja ljudima najviše smeta upravo je vrsta nasilja kojoj bi trebalo da budu jače izloženi. Nasuprot tome, ono nasilje na koje se većina ljudi uopšte ne žali ili ga ne primjećuje, nanosi im najviše štete. Kako ispravno shvatiti medijske prikaze nasilja i surovosti u svijetu? Slavoj Žižek u knjizi „O nasilju“ (2008) iznosi tezu o postojanju “trojnog nasilja” bez koje ne bi bilo moguće shvatiti široki utjecaj nasilja u savremenom svijetu uključujući i ono medijski posredovano. „Trojno nasilje“ za Žižeka čine:
· “subjektivno” nasilje kojeg čine prepoznatljivi i vidljivi akteri (teroristi, ubice, te općenito ratovi) ,
· “simboličko” nasilje koje je manje vidljivo i sadržano je u jeziku i njegovim oblicima,
· “sistemsko” nasilje koje predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja, jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i političkih sistema.
Problem sa simboličkim i sistemskim nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga možemo analizirati uobičajenom metodologijom empirijskih znanosti. Subjektivno nasilje predstavlja medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstracije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd) i ono nam ne dozvoljava da uočimo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima koje je najčešće nesvjesno.
Današnje društvo je konstantno izloženo ovom medijskom tipu što nam pokazuje da današnja „ tolerantna“ i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje, smatra Žižek. Također, on navodi još jedan zahtjev bitan za samo shvatanje medijskog naturalizma u politički podijeljenom svijetu. Naime, „nužno je shvatiti da je medijska slika o zločinima, terorizmu i humanitarnim krizama iskrivljena, pa i lažna, jer je potrebno razotkriti prave uzroke terorističkih napada u svijetu, i shvatiti odakle dolaze strah od drugačijeg, rasizam i ostala zla koja se i dalje nalaze u društvima koja zovemo liberalnim“ (Žižek, 2008: 8)[2]
Prema tome, moramo uočavati stupnjeve odnosa prema realnosti svijeta kao i odbaciti uobičajene predodžbe nasilja kao puke fizičke sile ili prinude. Zahtjev koji ističe Žižek jeste kritičko mišljenje, a u tome možemo uspjeti samo ako shvatimo da je “strukturalno” nasilje centar globalnog kapitalizma. Riječ je o nasilju koje na simbolički način odražava ono realno, sublimni objekt utjelovljen u jeziku koji omogućava da se sistem poput države reproducira i legitimira kao čisto nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim “aktivnog nihilizma”. Melodramski spektakl svakako ne zanimaju analize, društveni procesi, već dramatični događaji koji privlače pažnju publike i odvlače je od kritičkog tumačenja. U „Konstrukciji političkog spektakla“ Murray Edelman će reći da “da politiku i medije na zanima društveni odnos već trenutni dramatski spektakl.” (Edelman, 2003: 43) „To lišavanje smisla nije samo krivotvorenje, presvlačenje, niti iskrivljenje smisla koje se provodi u medijima. Riječ je o praznini ispunjenoj slikama koja dolazi umjesto misli i daje dojam punoće“. (Katunarić, 2005: 448) To je upravo ona opasnost u koju nas može odvesti naturalistički medijski pristup.
„Novinar danas radi senzacija odlazi na ratišta, snima smrt izbliza, da bi je prodao! Ne zanima ga više stvarno stanje, dobar komentar, samo senzacija i novac! Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini hiljade novinara je pohodilo našu zemlju da bi snimili što užasnije scene, smrti, glad, teglenje vode, izbjegličke kolone, strah i stravu, ne uvijek što žele vijest, nego što zarađuju novac koji su za strašne snimke dobivali. U jednoj reportaži o Sarajevu, engleski novinar priča kako je unajmio stan na Marijin-Dvoru i uživao kada snajperista sa Vraca počinje da ubija ljude, a on sa prozora snima posljednje hropce ubijenih. Objašnjava kako je to novinarstvo, sa lica mjesta, izvanredno, jer, kada ljudi direktno umiru pred njegovom kamerom, on to najbolje proda. A to je njegov cilj!!! O njemu je čak napravljena reportaža, kao o super novinaru, jer donosi super snimke iz Sarajeva, uživo super smrti. Za uzvrat za korištenje stana izmjestio je jednu sarajevsku porodicu u inostranstvo, koja mu je ostavila stan za njegove super snimke umiranja njihovih sugrađana. Bez komentara... Proizvodnja stvara potrošnju...“ (Kečo-Isaković, 2006: 140)
Ne smije se zaboraviti, u smislu političke uloge medija, da su „teroristički događaji“ u dubokoj vezi sa zapadnom industrijom zabave, smatra Sloterdajk (2007: 10) „Oni deluju u okvirima naših uhodanih horor-klišea, aktuelni teror je prenošenje sveprisutnih igara tipa strah - zadovoljstvo sa bioskopskih platana na TV ekrane. Realni teror funkcioniše prema pravilima igre politizovanog filma nasilja: pravi mrtvaci, potpuna zabava. Dokaz za to: teror profitira od monstruoznog sistema nagrađivanja koji se nalazi pod devizom: 'samo nam prijeti i dat ćeš nam naše najvažnije teme.'" (Sloterdajk) Čim se dogodi nešto u vezi s tim, ova poruka ide kroz sve kanale zapadnog svijeta. Primaoci na Bliskom i Srednjem istoku bi morali da budu gluhi i nijemi pa da ne razumiju ovu poruku. Svaki napad sa njihove strane biće nagrađen „orgijom pažnje“ (Sloterdajk). Naznačena sprega između savremenog političko-ekonomskog života i medija omogućuje takvu hibridizaciju stvarnosti, koja se transformiše u doživljaj svijeta globalnog spektakla. Pažnju savremenih medija sve više privlači estetizovano nasilje, dok osnovna estetska poruka biva izjednačena sa medijskim i političkim delovanjem, brišući čvrste granice između ovih diskursa.
Sa interesne tačke gledišta samih medija, „slike terora“, iako često neprijatne do samog praga podnošljivosti, predstavljaju „estetski privlačne“ materijale za „globalno“ konzumiranje, uprkos njihovoj evidentnoj „tehničkoj nesavršenosti“. Ukoliko se, pak, iz slika terora i dokumentarizovanog horora apstrahuju etičke, političke, religijske ili ideološke poruke, kao nužni elementi njihovog ukupnog medijskog djelovanja, nesumnjivo je da i oni nedovoljno „estetizovani“ kadrovi nasilja privlače pažnju gledalaca širom planete svojom čulnom stranom, koja se podudara sa, na tehničko-tehnološki način strukturisanom, medijskom porukom. [3]
„Privlačnost koju zlo i zločin imaju za mentalitet gomile nije nikakva novost. Gomila će uvijek pozdraviti nasilje, primjećujući zadivljeno- možda je podlo, ali je vrlo inteligentno.” (Arent, 1998: 315)
Danas se zapravo dešava uranjanje gledatelja u spektakl, living theatre, happening. Spektakl postaje prijateljski, interaktivan. U tome smislu čak ni rat nije više moguće prikazati, pa se nesreći rata pridodaje nesreća nemogućnosti njegove reprezentacije uprkos ili upravo zbog hipervizualizacije događaja.[4] „Taoci smo informacije, ali predajemo se također spektaklu, spektakularnoj konzumaciji, bez obzira na njezinu vjerodostojnost“, kaže Baudrillard (2006: 23) Informativne emisije često prenaglašavaju zabavne vrijednosti u dramatičnim vizuelnim sekvencama, izbjegavajući pri tom i složenu historijsku pozadinu i analizu neophodnu da bi se istinski shvatili složeni savremeni događaji, ističe Žaket (2007: 106) Tako dolazimo do bitne odrednice medijskog naturalizma, nepostojanosti analize situacije, razlaganje složenosti uslova i uzroka događaja. Forme live-a i flash-a su upravo to donijele, bez obzira na namjeru takvog prikaza. Mediji su skloni danas gotovo sve prikazati u formi spektakla. Zapravo, rat nikada nije šou. „Uostalom, novinarstvo Zapada, uzeto u cjelini, počesto gotovo sve događaje prati kao spektakl, odnosno enkodira kao spektakl.“ (Fejzić, 2004: 150)
Svjetske redakcije trebaju se naviknuti na drugačije spektakle osim „super moderniziranih poteza NATO-vih bijelih prinčeva, popraćenih ekipom CNN-a“, smatra Poter (2011: 455) Dominantni oblik politike danas jeste „post-politička biopolitika“, reći će Žižek (2008: 39) „Post-politika jer tvrdi da iza sebe ostavlja stare oblike upravljanja, a bio-politika jer označava reguliranje sigurnosti i blagostanja kao primarni cilj. Sve se ipak svodi na učinkovito upravljanje životom, odnosno depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koordinacijom interesa kao nultom tačkom politike, jedini način aktivne mobilizacije ljudi jeste uvođenje straha, kao temelja današnje objektivnosti. Zbog toga je bio-politika u kranjoj liniji politika straha i ona se usredotočuje na obranu od potencijalne viktimizacije ili napastovanja.“ Ona je svakako i bitna odrednica „post-pismenog društva“ [5] (Hedges). Možemo konstatirati, u duhu medijskog naturalizma kao uređivačkog pristupa, da se u medijskom prikazu realnosti primarno mjesto ipak daje senzacionalizmu, spektaklu i live-u koji postaje svojevrsna zamjena za istinu. Najnovija politička dešavanja, njihova medijska prezentacija i medijsko zastrašivanje kao suptilna demokratska metoda nametanja poželjnih sistema, dokaz su stalne konstrukcije slike podijeljenog svijeta i surove realnosti.
Autori Croteau i Hoynes (2003: 159) postavljaju bitna pitanja o samom prikazu realnosti u medijima.“ Koji aspekti nečije realnosti definišemo kao najrealnije? One koji su najvidljiviji? One koji su zajednički? Najmoćniji? Umjesto pristupanja slikama i pravljenja prosudbi o nivoima realnosti, ideološki analitičari pitaju šta nam poruke govore o nama samima i o našem društvu.“ Autori Bennet, Slater i Wall (2006) pak smatraju da su medijski prizvođači ti koji nam donose realnost i to kroz njihovo shvatanje realnog, pri tome je recipijent slobodan da to prihvati ili ne. Ovo se ponekad zove „modalitet presude“ (modality judgement), način na koji prosuđujemo o nekom događaju i rezultat je medijske produkcije. Realizam modernih medija je neka vrsta tehnološki potpomognutog naturalizma, majstorija koja očigledno komponuje i konstruira shvatanje pojave i onoga što treba da izgleda prirodno. Kao primjer mogu poslužiti vojne i antiterorističke akcije u kojima su se medijske slike pokazale kao „dokazno sredstvo“.
Slika kao informacija poseban značaj ima u vrijeme televizijskih programa koji traju neprekidno i emitiraju vijesti sa interneta. Rat protiv terorizma je već odavno, kako je to primjetio njemački historičar Gerhard Paul, postao ratom slika u kojem svaka strana nastoji za sebe izvući što je moguće veću korist. Problem je u tome što se više ne može naslutiti gdje počinje pravi a prestaje medijski rat i obrnuto.Vjerovatno je da će novinare, isto kao i obične građane, u vrtlogu rata obuzeti nacionalistička osećanja i to predstavlja veliki etički izazov za novinara. Prva žrtva rata, često se kaže, jeste istina, pa izvještavanje u graničnim situacijama postaje podložno pretjerivanju, demoniziranju neprijatelja i lažnim informacijama. Tamo gdje postoji cenzura uvek postoje i metodi prisile, od suptilnih do brutalnih. Oni služe i zato su nastali, kao podsticaj novinarima da na prihvatljiv način ograniče svoje izvještavanje. „Opasnosti po novinare u tom pogledu ubrzo postaju opasnost po cijelo društvo, pošto ti 'metodi prisle guše žilu kucavicu vitalnih informacija koje su društvu potrebe da bi efikasno funkcionisalo.'“ (Žaket, 2007: 196) Također, ne treba zaboraviti činjenicu da je rad novinara u određenim podnebljima još uvijek dosta ograničen, ponajviše političkim faktorima.
BBC-ijev bivši dopisnik Martin Bell, smatra da su kroz "novinarstvo privrženosti", novinari danas sudionici u sukobima i kroz sama izvješća, a potrebno nam je novinarstvo koje se ne bavi samo činjenicama i statistikom nego i moralnim te etičkim pitanjima sukoba, što bi predstavljalo odgovorno novinarstvo. Ideja da su sukobi diljem svijeta borba između dobra i zla postoji samo u svijetu bajki. U stvarnom svijetu, stvari su složenije. Da bismo razumjeli sukob ili rat, potrebno je smjestiti ga u puni kontekst, razumjeti i analizirati različite faktore. Situacija nikada nije crno-bijela, tako da, može se kazati, treba razumjeti različite nijanse sive boje prije nego se donese sud o situaciji. Objektivnost je bitan sastojak novinarstva, ali apsolutne novinarske objektivnosti nema smatra Ruhi Khan, autor teksta "Emotions In Journalism"[6], jer je ona teoretski nemoguća. Bilo bi naivno zamisliti da postoji tradicija apsolutne neutralnosti u velikim pričama i vijestima koje se tiču ratnog izvještavanja. Medijski afinitet za žive slike ljudske patnje, sa druge strane pokreće humanitarne akcije i kampanje. Neki bi mogli reći da je korištenje medija za pokretanje kampanje nije novinarstvo nego socijalna briga. Opasnost leži u preoblikovanju tragedije u zanimljive priče. Kada se mediji koristite za opravdavanje vladinih mjera igrajući na emocije javnosti ili stvaranje straha i nesigurnosti u društvu, bez ikakve suvisle rasprave o tom pitanju onda je to samo propagandni stroj.
„Uvjerenje da sve što se na zemlji događa čovjeku mora biti razumljivo može da nas zavede da historiju tumačimo opštim mjestima. Razumijevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi presedan iz besprimjernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i uopštavanjima da se više ne osjećaju utjecaj stvarnosti i šok iskustva (...) Mi ne možemo više sebi da priuštimo da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasljeđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će samo vrijeme sahraniti u zaboravu.“ (Arent, 1998: predgovor, xii)
Objektivnost bi bilo moguće postići samo isticanjem onih primarnih, temeljnih ljudskih vrijednosti, zaštititi običnog čovjeka, otkriti istinu, a to je moguće samo bez posustajanja pred ekonomskim i političkim utjecajima. Postmodernističkom novinarstvu taj ideal je teško postići.
[1] Za Hobbesa, strah povezuje i
osigurava društveni poredak, a još i danas strah je prvenstveni mehanizam
nadzora koji ispunjava drušvo spektakla. Iako izgleda da spektakl funkcionira
putem želje i užitka, on ustvari funkcionira putem komunikacije straha- ili,
drugim riječima, spektakl stvara oblike želje i užitka koji su intimno povezani
sa strahom.
[2] Autor
Žižek smatra da dobrotvorne organizacije i udruženja za ljudska prava služe kao
maske iza kojih stoji ekonomsko izrabljivanje i ideologija vojne intervencije
koja služi ekonomsko-političkim interesima.
Kritički argumenti protiv teze o monopolu demokratske države na legitimiziranje
nasilja automatski se odbacuju i isključuju iz sfere javne diskusije i područja
komunikacije. Žižek ističe da je svaka država utemeljena na nasilju i da teror
kojim se provodi subjektivno nasilje i naše suosjećanje sa žrtvama, imaju svrhu
prikrivanja stvarnog nasilja i skretanja pažnje sa njega.
[3] Često
se tvrdi da je terorizam kalkulisano nasilje, obično usmjeren na simbolične
mete, dizajniran da prenese političku ili vjersku poruku. Pored toga, cilj
terorista može biti i pridobijanje šire podrške javnosti, iz čega proizlazi i
potreba da se ta javnost animira medijski. Slike terora otuda su, na neki
poseban način, rječitije od samih terorističkih napada izvedenih u stvarnosti,
jer je njihova forma, pa tako i „suština“ medijski estetizovana, čime je, u
aktu posmatranja, postala uverljivija i od same stvarnosti, smatra autorica
Divna Vuksanović.
[4] Da bi
postojala kritička percepcija, prava informacija, slike bi trebale biti
drugačije od ratnih. No, one to nisu (ili to više nisu). Trivijaliziranom
nasilju rata pridružuje se jednako tako banalno nasilje slika. Tehničkoj
virtualnosti rata dodaje se numerička virtualnost slika, mišljenja je
Baudrillard.
[5] Društvo
koje žudi za fantastikom, ecstasyjem i opsjenom. Hedges tvrdi da živimo
podijeljeni u dva tabora: jedan, manjinski, koji je zapravo pismeni svijet koji
se zna nositi s kompleksnošću i može odvojiti opsjenu od istine. I drugi,
većinski koji se svakodnevno povećava i povlači iz realnosti u lažnu sigurnost.
Nema komentara:
Objavi komentar