Samopoštovanje je način na koji vrednujemo sebe, dok prihvatanje sebe predstavlja širi pojam. Prihvatanje sebe jeste prihvatanje i svjesnost svojih negativnih i pozitivnih osobina. Ujedno je i prepoznavanje vlastitih slabosti, ograničenja i strahova ali i njihovo prihvatanje. Dr. Leon F. Seltzer u tekstu „The Path to Unconditional Self-Acceptance“ Psychology Today, kaže da je samoprihvatanje jako bitno jer uveliko utječe na osjećaj sreće. Da bismo razumjeli ove pojmove bitno je shvatiti šta je zapravo slika o sebi. Slika o sebi predstavlja mentalni portret, odgovor na pitanje ko sam ja? Taj odgovor u velikoj mjeri utjece na naš život: odreduje koje cemo dogadaje u životu smatrati važnima, što cemo poduzimati, koje cemo ciljeve nastojati postici i hocemo li time biti zadovoljni. Sliku o sebi čine: samopoštovanje, samopouzdanje, razina aspiracije i lokus kontrole.
Aspiracija (gramatički: izgovaranje s hukom, s dahom; sisanje, usisavanje, udisanje, uvlačenje u sebe; težnja, ženja za nečim; čežnja) Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.Lokus kontrole (lat. locus: mjesto i franc. contrôle: nadzor), opći naziv u psihologiji za doživljeni izvor kontrole osobnoga ponašanja i posljedica koje iz njega proizlaze. Osoba s unutarnjim lokusom kontrole sklona je preuzimanju odgovornosti za vlastita djela i najčešće vjeruje da je sama odgovorna za ono što joj se u životu događa. Osoba s vanjskim lokusom kontrole pripisuje svoje uspjehe i neuspjehe vanjskim silama, okolnostima, djelovanju drugih ljudi i sl. Lokus k. ne mjeri stvarno postojanje ili nepostojanje kontrole osobnoga ponašanja, već percepciju pojedinca o njegovu izvoru kontrole.
Prema nekim autorima postoje dvije vrste samopoimanja. Samopoimanje kao nevrijednosna deskripcija sebe i samopimanje kao vrijednosna deskripcija sebe što je zapravo samopoštovanje. Neki ovu podjelu smatraju neopravdanom jer se ljudi gotovo uvijek prilikom opisivanja sebe, vrednuju u određenoj situaciji.Uglavnom, postoji opće mišljenje da u formiranju načina na koji neko vidi sebe značajno utječe i pretpostavka o tome kako ga drugi vide. Značaj slike o sebi proizlazi iz njenog utjecaja na cjeloukupno ponašanje i doživljavanje sebe. To ujedno predstavlja i značajan psihički i socijalni faktor funkcioniranja osobe posebno u vidu utjecaja na smjer ponašanja. Način na koji se doživljavamo direktan je uzrok funkcioniranja u svakodnevnom životu, uspostavljanju veza sa drugima, rješavanja problema i osjećaju sreće. (Nivex Koller-Trbović „Razlike u samoprocjeni slike o sebi“)
Da bismo prihvatili sebe trebali bismo više voljeti sebe, manje se osjećati krivim i naučiti kako oprostiti sebi. Ovakvo nešto trebalo bi da se njeguje još od djetinjstva u kome je jako bitno odrasti u okruženju koje pruža podršku, jer na taj način osiguravamo pozitivnu predodžbu o svojoj ličnosti. Robert Holden u svojoj knjizi „Happiness Now!“ kaže da sreća i samoprihvatanje idu ruku pod ruku i da je nivo sreće direktno određen nivoom samoprihvatanja. Drugim riječima, što je veći nivo vašeg prihvatanja, više sreće puštate u život, prihvatate je i uživate u njoj. Prihvatanje sreće je također određeno i vašim mišljenjem da li ste je vrijedni ili ne, a ukoliko sebe ne smatrate vrijednim ne možete biti istinski sretni. Prihvatanje sebe, onakvim kakvi smo u sadašnjem trenutku u svakom slučaju ne bi trebalo da nas ostavi bez motivacije da radimo na poboljšanju i rastu naše ličnosti, jer to je svakako nešto što će nam obogatiti život. Vrijednost svoje ličnosti nikako ne bismo trebali mjeriti po našim dostignućima jer bi to značilo uslovljavati je rezultatima. Rezultati u životu, na različitim poljima ne mogu uvijek biti savršeni i ne zavise samo od naših vrijenosti, stoga je takvo što besmisleno. Uostalom, svi griješimo i uglavnom naše greške ne određuju naš identitet.
Da bismo prihvatili sebe trebali bismo više voljeti sebe, manje se osjećati krivim i naučiti kako oprostiti sebi. Ovakvo nešto trebalo bi da se njeguje još od djetinjstva u kome je jako bitno odrasti u okruženju koje pruža podršku, jer na taj način osiguravamo pozitivnu predodžbu o svojoj ličnosti. Robert Holden u svojoj knjizi „Happiness Now!“ kaže da sreća i samoprihvatanje idu ruku pod ruku i da je nivo sreće direktno određen nivoom samoprihvatanja. Drugim riječima, što je veći nivo vašeg prihvatanja, više sreće puštate u život, prihvatate je i uživate u njoj. Prihvatanje sreće je također određeno i vašim mišljenjem da li ste je vrijedni ili ne, a ukoliko sebe ne smatrate vrijednim ne možete biti istinski sretni. Prihvatanje sebe, onakvim kakvi smo u sadašnjem trenutku u svakom slučaju ne bi trebalo da nas ostavi bez motivacije da radimo na poboljšanju i rastu naše ličnosti, jer to je svakako nešto što će nam obogatiti život. Vrijednost svoje ličnosti nikako ne bismo trebali mjeriti po našim dostignućima jer bi to značilo uslovljavati je rezultatima. Rezultati u životu, na različitim poljima ne mogu uvijek biti savršeni i ne zavise samo od naših vrijenosti, stoga je takvo što besmisleno. Uostalom, svi griješimo i uglavnom naše greške ne određuju naš identitet.
Nema komentara:
Objavi komentar