Medijska diplomatija

Diplomatija se, posebno u današnjim okolnostima, u velikom dijelu odnosi i na komunikacijski sistem, kao kanal kontaktiranja za pojašnjenje položaja, traženja informacija i ubjeđivanja država i drugih učesnika u komunikaciji i odlučivanju, pa stoga moramo shvatiti funkcionisanje novomedijskih uslova tradicionalne diplomatije. Sve do XX stoljeća diplomatija je bila tajna, jako formalna, zakonska i zasebna disciplina. Uzajamne revolucionarne promjene u politici, međunarodnim odnosima i masovnoj komunikaciji proširile su ulogu medija u diplomatiji. 

Tradicionalna diplomatija je bila tajna, ali kako je svijet postajao „demokartskiji“ i pristupačniji medijima, tako je bilo teže čuvati diplomatiju u tajnosti. Javnost svakako zahtijeva informacije o političkim pregovorima. S jedne strane postoje stavovi da je javnost mnogo više zainteresovana za rezultate nego za proces koji dovodi do rezultata. S druge strane postoje mišljenja da je pažnja javnosti sada više na taktici, a manje na ciljevima. Tako zapravo postoje i dvije grupe u koje je moguće podijeliti diplomatiju. U prvu spadaju: tajna diplomatija, diplomatija zatvorenog i otvorenog tipa. 

Drugu grupu čini: javna diplomatija, medijska diplomatija i medijsko-pregovaračka diplomatija. Zatvoreni tip omogućava političarima koji vode pregovore  po par dana da ograniče medije u smislu da objave tehničke aspekte pregovaračkog procesa. Diplomatija zatvorenog tipa može biti glavni kompromis potreba diplomatije otvorenog i zatvorenog tipa u televizijskom dobu. 

Diplomatija otvorenog tipa se odnosi na pregovaranja koja su već dostupna medijima i javnom istraživanju i debati. Diplomatiju otvorenog tipa lakše je voditi kada se raspravlja o: kulturi, komunikacijama, turizmu, okolišu i zdravstvu. Tajni modeli ili modeli zatvorenog tipa su poželjniji za razrješavanje političkih, strateških, sigurnosnih i trgovinskih tema. Model otvorene diplomatije predpostavlja podršku javnosti kroz upotrebu mas-medija, uz uvjerenje da je važnije šta se kaže od onog što se radi. Javna diplomatija koristi  nekoliko kanala ili tehnika, od kojih su samo jedna-  masovni medij. To su većinom međunacionalni prijenosi. Drugi kanali uključuju kulturne i naučne razmjene orijentirane na elitni auditorijum. Glavna svrha medijske diplomatije je da kultivira javnu podršku radi mirotvorstva. Medijska diplomatija postaje sinonim za televizijsku diplomatiju. 

Sve više ljudi u svijetu gleda iste vijesti, gdje se kako na televiziji, tako i putem novih medija političari obraćaju javnosti. U periodima krize novinari postaju politički akteri koji često imaju presudnu ulogu u oblikovanju događaja, jer su u mogućnosti da ga medijski pokrivaju 24 h dnevno. Postoje dva fenomena pokrivanja događaja. Prvi je njegovo pretjerano prikrivanje, a drugi je pravljenje tog događaja značajnijim nego što on i jeste. 

Posljedice medijskog spektakla u ovom smislu mogu biti: uspješna okončanja pregovora i razorene potpore za sporazumne mjere. Državni i nedržavni zastupnici upotrebljavaju medije sve više kao glavni standardni instrument za komunikaciju i pregovore. Mediji svakako mogu ojačati pregovore proširujući mirovni proces unutar njihove sopstvene paradigme. Medijska diplomatija je kao i društvena diplomatija, model koji će pokazati sposobnost državnika da vladaju u diplomatiji kako kod kuće tako i na globalnoj ravni, pri čemu su kontrolirani od medijskih pravila više nego i sami novinari.