Predstava kao stvarnost

• Kakva je uloga medija u savremenoj politici • U kakvom svijetu i kakvoj vrsti društva želimo da živimo? • Koji smisao ima riječ demokratija u našem demokratskom društvu   • Šta je uistinu terorizam?

„Kontrola medija“je izvanredno djelo koje treba da pročita svaka osoba koja želi uistinu da shvati svijet kakav danas jeste. Autor već na prvim stranicama ruši zablude čitalaca o ustaljenom shvatanju demokratije i nudi alternativnu koncepciju koja je razočaravajuća, ali ujedno i preovladavajuća u savremenom svijetu. 

Nastanak pojma savremene demokratije Čomski veže za prve propagandne operacije sredinom Prvog svjetskog rata, kada je Vudro Vilson zajedno sa administracijom ustanovio komisiju za vladinu propagandu,nazvanu Krilova komisija. Zadatak komisije je, između ostalog, da u radu angažuje intelektualce zbog  potrebe kontrolisanja misli inteligentnijih članova zajednice u SAD, a potom i misli „većine svijeta“. 

Ovo će u budućnosti poslužiti kao model mnogima, između ostalog i Hitleru. Noam Čomski dalje piše o teoriji progresivne demokratije koja je stvorila dvije klase građana. Naime, Volter Lipmen, kako ističe autor, perjanica američkog novinarstva, glavni kritičar i teoretičar liberalne demokratije, prepoznao je moć propagande. Smatrao je da zajednički interesi u potpunosti opčinjavaju javno  mnijenje i jedina koja ih može razumjeti i upravljati njima jeste „specijalizovana klasa odgovornih ljudi“ koji su dovoljno pametni da razumiju stvari. Ostalo stanovništvo Lipmen naziva „zabludjelim  krdom“. 

Zabludjelo krdo svojom aktivnošću može izazvati nevolju specijalizovanoj klasi stoga je nužno pripitomiti ga uz pomoć nove umjetnosti demokratije : proizvodnji povinovanja. Tako propaganda u demokratiji preuzima ulogu toljage u totalitarnoj državi. Njihova uloga  u demokratiji, jeste da budu posmatrači, a ne učesnici u djelovanju. U veoma zanimljivom kontekstu Čomski opisuje ulogu odnosa sa javnostima za koje kaže da su zaslužni za stvaranje slogana i parola protiv kojih niko neće biti, a koji zapravo nemaju pravog, definisanog značenja. Današnja koncepcija demokratije nalaže stvaranje ideala i „plašenje zabludjelog krda kako ono ne bi počelio da misli“. Mase, kao što navodi Čomski, može marginalizovati i povinovati samo poslovna elita koja posjeduje sredstva i moć. Na svjetskom planu ta uloga je pripala SAD-u.

PARADA NEPRIJATELJA

Pričeo Bliskom Istoku, međunarodnom terorizmu, Americi, lažne su slike  svijeta, a kako Čomski kaže, svjesnost o tome je bitna onima koji brinu u kakvom društvu žive. O tome svjedoče autorove riječi: “Istine o takvim predmetima zatrpana je pod građevinom od laži nazidanih na druge laži. Sve je to neverovatan uspeh iz ugla onih koji se bave uklanjanjem pretnji od demokratije, postignut u uslovima slobode, što je izuzetno zanimljivo. To nije kao u totalitarnoj državi gdje se to obavlja silom.“ 

Jedinu opasnost ovakvoj demokratiji autor vidi u organizovanju koje nam pokazuje da nismo usamljeni, te da i ostali imaju iste misli što može imati određeni efekat. Noam Čomski dalje ističe kako se u posljednjih deset godina,svake godine stvara veliko čudovište od koga treba da se branimo. Danas je to svaka zemlja  za koju je SAD sigurna da može biti slomljena. Mediji su, naravno, uključeni u sistem povinovanja pa su mnoga zvjerstva prešućena i skrivena. Čomski navodi kao primjer činjenicu da u medijima nije bilo nikakvih informacija o terorisanju  Libana osamdesetih godina, niti o bombardovanju Bejruta, iako je očigledna nezakonita okupacija i zloupotreba ljudskih prava, jer su  SAD to podržavale. Šezdesetih godina XX stoljeća dolazi do aktiviranja društva koje se oraganizuje i pokušava da učestvuje na političkoj sceni. Specijalizovana klasa je to nazvala „krizama demokratije“. 

Čomski kao primjer navodi „vijetnamski sindrom“, pojam koji se pojavio oko 1970. godine, a odnosio se na protivljene veikog broja ljudi nasilju. Vašington post je zvjerska mučenja nazvao „ulivanjem poštovanja za ratničke vrijednosti“.

DEFINISANJE TERORIZMA

Interesantna je činjenica da autor negira definiciju terorizma i da je smatra neupotrebljivom, jer ona prvenstveno pogrešno odgovara na pitanje ko su teroristi. Autora u tom smislu prvenstveno zanima kako se mediji odnose prema priči o „ratu protiv terorizma“, posebno u islamskom svijetu. U objašnjenju ove pojave, Čomski zauzima nesvakidašnji, nadasve kritički pristup, u skladu sa principima poštenja, tačnosti te relevantnosti. Terorizam je u zvaničnom smislu oružje jakih, a danas se on predstavlja kao oružje slabih. Čomski, također iznosi na vidjelo činjenicu da je SAD osuđena za internacionalni terorizam zbog napada na Nikaragvu od najviših međunarodnih vlasti osamdesetih godina. To nikada nije bila problematika koju su mediji istakli, ali kako kaže autor,o tome bi sigurno pisali u marsovskoj štampi (pravednoj i nepristrasnoj). 

Umjesto osude javnosti i medija, SAD su uvijek dobijale entuzijastične partnere za svoje podvige. Očigledno da je vladajuće uvijerenje kako je terorizam samo ono što se čini nama. Čomski nas na kraju svog djela ostavlja sa dilemom: Da li na terorizam odgovoriti konvencionalnim licemjerjem ili uistinu prihvatiti moralne principe koje smo do sada samo pripovijedali što jeste teža opcija, ali neophodna ako želimo svijet poštedjeti još većih katastrofa.