Govor tijela - moć i popularnost

Mnogo smo toga čuli o govoru tijela i njegovoj važnosti. Govor tijela nam može pomoći, ali nas može i odati u nekim situacijama. Živimo u svijetu u kojem je najvažnije ono što izgovaramo, ali postavlja se pitanje da li primamo sve bitne poruke, da li opažamo ono najbitnije? Da li je najbitnije ono što neko kaže ili ipak trebamo tražiti istinu "iza riječi"? Neka istraživanja su pokazala da se samo 7% ljudske komunikacije odvija putem riječi, dok 93% naše komunikacije jeste neverbalna komunikacija. Najveća greška koju činimo jeste što mnogo više pažnje poklanjamo ovih 7 %. Za one koji poklanjaju pažnju neverbalnoj komunikaciji prvi pokazatelj jeste način na koji se osoba kreće. 

U pokazivanju prevlasti i moći kod političkih lidera, na primjer, veoma je bitno posmatrati rukovanje. Rukovanje zapravo predstavlja bitan medijski trenutak, jer upravo tada, politički lideri bivaju fotografirani za potrebe medija. Onaj čija se ruka nađe na gornjoj poziciji je obično shvaćen kao snažniji, dok osoba koja pruža ruku sa dlanom otvorenim prema gore izgleda slabije. Također, pozicija među drugim osobama je jako važna za neverbalno isticanje moći. Naime, središnja figura uvijek nam se čini najvažnijom. Još jedan bitan momenat jeste kada osoba daje izjavu o nečemu, a potom odmah uzmakne, napravi korak nazad, okrene se, znamo da nije govorila istinu, ona zapravo uzmiče toj laži. Međutim, govor tijela svake osobe je različit i svako ima neke svoje karakteristike. Kod dešifriranja govora tijela normiranje je presudno, odnosno kod analize govora tijela trebate uočiti šta je normalno za tu situaciju, a potom šta je normalno za tu pojedinu osobu. Kada nečije ponašanje odstupa od mjerila, to znači da nešto nije u redu. 

Zanimljiva je i činjenica da smo programirani razumjeti 3 000 različitih ekspresija lica, ali još više je informacija koje možemo prikupiti upravo posmatrajući nečije lice. Potrebno je oštro oko kako bi se primjetilo nešto što stručnjaci nazivaju "mikroekspresijom". To su ekspresije koje brzo izlaze iz vašeg emocionalnog stanja prije nego imate vremena razmisliti o njima. O svemu ovome, od Frenklina Ruzvelta do britanskog premijera Vinstona Čerčila, Baraka Obame, pogledajte kako političari i druge poznate ličnosti koriste govor tijela kako bi uvećali moć i popularnost u sjajnom dokumentarcu  TAJNE GOVORA TIJELA (SECRETS OF BODY LANGUAGE, 2008) sa prevodom.

Karakteristike pobjednika

"Mnogo je načina za ići naprijed, ali je samo jedan način za stajanje na mjestu." 

(Franklin D. Roosevelt)

Savjetnica Heather Dawson u priručniku, „Faster, Faster“, čiji je autor, identificirala je karakteristike koje imaju pobjednici i koje ih razlikuju od onih ljudi koji ne uspijevaju. Uspješni poslovni ne dopuštaju da kontrolu nad njihovim životom preuzima posao. Oni razumiju kako uvijek imaju mogućnost izbora. Znaju što je za njih važno, i koji su im ciljevi u životu, šta žele postići. i ključno, uvijek su pozitivni u svojim razmišljanjima. Također, oni ne upadaju u zamku stereotipnog razmišljanja kako živimo "prebrz život", jer znaju da razmišljanje zahtijeva vrijeme. Oni se ne boje rizičnih i nesigurnih situacija pa prilagođavaju svoje ponašanje i načine na koji se odnose prema ljudima oko sebe. Još jedna bitna odlika ljudi koji streme uspjehu jeste da su uvijek spremni razgovarati sa svima i ničije mišljenje ne podcjenjuju. postoje neke zajedničke osobine uspješnih ljudi, a to su:

1. Oni imaju san; 

2. Oni imaju plan ;

 3. Oni imaju određeno znanje ili naobrazbu;  

4. Voljni su naporno raditi;

 5. Ne prihvaćaju «ne» kao odgovor.

Autor Jeffrey J. Mayer navodi 13 osobina uspješnih ljudi :

1. Uspješni ljudi imaju san;

2. Uspješni ljudi imaju ambiciju;

3.Uspješni ljudi su snažno motivirani prema postignuću;

 4. Uspješni ljudi su fokusirani;

5. Uspješni ljudi uče kako obaviti stvari;

6. Uspješni ljudi preuzimaju odgovornost za svoja djela;

7. Uspješni ljudi traže rješenja za probleme;

8. Uspješni ljudi donose odluke;

9. Uspješni ljudi imaju hrabrosti priznati da su pogriješili;

10. Uspješni ljudi se uzdaju u sebe;

11. Uspješni ljudi imaju određeno znanje, naobrazbu i/ili vještine i talente;

12. Uspješni ljudi rade i surađuju s drugim ljudima;

13. Uspješni ljudi su entuzijastični.

Također,osobe koje poštuju sebe, poštuju i svoju okolinu, tako ako želite uspjeh, nećete ga umanjiti ako se zahvalite drugima, pomognete im, date komplimente za dobro odrađen posao i ako sa njima podijelite određene informacije i saznanja. Jer danas, biti čovjek, je već jako veliki uspjeh.

Društvene mreže i povrat na ulaganje (ROI)

Povrat na ulaganje (engl. return on investment- ROI) je postotak neto profita nakon oporezivanja od investicije poduzete za ostvarivanje tog profita. Jedan je od najčešće korištenih pokazatelja u poslovnom odlučivanju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih projekata. Računovodstvena stopa povrata, naziva se i povrat na uloženi kapital ili povrat na ulaganje (ROI), najjednostavnija je metoda proračuna koja „ignoriše“ vremensku vrijednost novca, odnosno preferira računovodstvenu osnovu, a izračunava se kao odnos neto dobiti i početni uloženi iznos investicije. Dakle, za donošenje dugoročnih, planskih, odluka o investicijskim projektima, veoma je bitno proračunati povrat ulaganja investicijskog projekta. Imajući u vidu da se sve investicijske odluke temelje na određenim faktorima, kao što su: povjerenje investitora u budućnost, postojanje alternativnih investicijskih mogućnosti, te povezanost investicije sa rizicima povrata, te da je u prirodi svakog čovjeka ugrađena svijest o riziku i povratu (koristi ili nagradi) ulaganja, to kod većine ljudi znači da uz svjesno preuzimanje odgovarajućeg rizika, očekuje se i ostvarivanje određenih „koristi“.

Ali kako razumjeti ROI kada govorimo o kampanjama na društvenim mrežama i njihovoj isplativosti. Većina firmi je skeptična o pitanju pokretanja fan stranice na Facebooku. Prvenstveno postoji problem sa shvaćanjem kako funkcionira povrat investicije na društvenim mrežama. Mnogi se pitaju kako će biti primjećeni u moru informacija. Ovo su situacije s kojima se susreću svi community manageri, koji imaju zadatak vođenja kampanje isključivo putem društvenih medija. Kako definirati povrat investicije u ovom slučaju? Ovo pitanje postaje sve bitnije, jer sve više firmi počinje koristiti društvene mreže. ROI društvenih mreža je zapravo više od jednačine, jer uspjeh na društvenim medijima podrazumijeva znati da je vaš klijent dobio pravu perspektivu željenog cilja, mjerenjem pravih stvari. ROI socijalnih medija je teško shvatiti i naći, zbog potrebe kvantitativnog i kvalitativnog mjerenja. Drugačije kazano, to je ujedno i nauka i umjetnost. Najteže je zapravo odrediti elemente mjerenja. Za pravu perspektivu predlaže se razdvajanje finansijskih i nefinansijskih mjerenja uspjaha i posmatranje efekata društvenih medija na kratkoročnom ali i na dugoročnom planu. Detalje o ROI-u možete pogledati na infografiku koji jako dobro objašnjava problematiku ROI-a na društvenim mrežama.

Evo nekoliko primjera kako izračunati ROI:

1. ROI u tradicionalnim kampanjama se računa na način: ROI = (prihod – uloženo) / investicija * 100. To je formula za računanje isplativosti ulaganja u kampanje u tradicionalnim medijima. U investiciju ulazi trošak izrade kampanje kao i zakup medija, a u prihode ono što se zaradilo tom kampanjom. Kod društvenih medija kao što je npr. Facebook, postoji nekoliko formula za izračun povrata investicije i uključeni su neki parametri koje u klasičnim kampanjama nećete naći. Stoga imate nešto poput ovog: ROI = (prihod – uloženo) + ciljani angažman (novi klijenti) / uloženo * 100. Koliko je kampanja postigla novih ulaza na ciljano tržište? Možete ovako računati i klasične kampanje, ali zbog specifičnosti odličnoga targetiranja oglašavanja na Facebooku vjerojatnije je da ćete dobiti tačan izračun u kampanjama na društvenim mrežama, prije nego u klasičnim medijima.

2. Još jedna formula za izračun ROI- a na društvenim mrežama izgleda ovako: 
ROI = (prihod - uloženo) + zadržavanja zaposlenika /  ulaganje * 100. Ova formula je dobra za one koji održavanje računa na društvenim medijima pa tako i kampanje rade in house, odnosno taj zadatak je preuzeo neko unutar firme (najčešće marketing). S obzirom da ste dodatno zaposlili svoga radnika to, uz klasičnu dobit, znači kako taj radnik će najvjerojatnije zadržati svoje radno mjesto. Koliko tvrtku košta zapošljavanje novih ljudi? Koliko ju košta otpuštanje ljudi radi nedostatka posla pa prebacivanje zadataka na preostale radnike? Puno. Ne zaboravite također i važnost unutarnjeg zadovoljstva u firmi jer se to osjeća prema van, a ako vaši zaposlenici nisu vaši najveći zagovornici, teško da ćete zadržati ili dobiti klijente.

Za primjer može poslužiti kampanja o kojoj svi marketari pričaju, kampanja Old spicea. Njihova formula za izračun ROI-a bi bila:ROI = (prihod - uloženo) + angažiranost kupaca i generiranje ideje / ulaganje * 100. Old spice kampanja je postigla 2700% povećanja broja pratitelja na Twitteru te 800% povećanja broja fanova na Facebooku uz 300% povećanja posjete stranicama tvrtke, a što je njima najvažnije bilo – prodaja reklamiranih gelova za tuširanje se udvostručila. Ovakve rezultate donijelo je uključivanje kupaca u kampanju. Angažman vaših fanova koje direktno uključujete u kampanju te ih tako lako vodite do željene akcije. Važnost uključivanja potencijalnih i postojećih kupaca je u tome što takav način poslovanja tvrtke vodi do izgradnje visokog stupnja lojalnosti vašoj firmi ili brandu, razvija se svjesnost o firmi ili brandu, a također korisniku dobiva osjećaj kako komunicira sa stvarnom firmom ili brandom, a ne imenom na papiru ili u našem slučaju monitoru računala.

3. Postoji još jedna definicija povrata: ROI = (prihod - uloženo) + društveno dobro / ulaganje * 100. Ova definicija izračuna uključuje i društvenu odgovornost firme koja je do sada bila teško mjerljiva. Kako investicije predstavljaju „žrtvovanje“ resursa u sadašnjosti, a radi ostvarivanja budućih „koristi“, te kako je budućnost nepoznata i neizvjesna, to u poslovno-finansijskom smislu znači da povrati od investicije (ROI) variraju od pozitivnih do negativnih, nižih ili viših. Upravo neizvjesnost i variranje predstavlja rizik za investitore, a rizik i povrat ulaganja mjere se proračunom očekivanog povrata ili rizika. Stoga „očekivane vrijednosti“ predstavljaju faktore na osnovu kojih investitori donose svoje poslovne odluke, a sve racionalno i na temelju izvršenih proračuna donesene poslovne odluke koje su zasnovane na uspoređivanju očekivanog povrata i rizika. U osnovne pokazatelje isplativosti ulaganja mogu se ubrojati: razdoblje povrata investicije, neto sadašnja vrijednost projekta i  interna stopa rentabilnosti projekta. Zajednička karakteristika svih metodologija proračuna je usporedba očekivanog povrata sa investicijskim zahtjevom. Stoga se ROI koristi za mjerenje kako učinkovito investitor koristi svoj kapital za generisanje profita,  gdje veći ROI znači istovremeno i  bolje investicijsko  poslovanje.  Tajna njenog uspjeha je u njenoj širokoj primjeni. Sama fleksibilnost ROI-a može ići do te granice da sama primjena formule ROI odgovara najuspješnijem učinku koji neka promotivna kampanja  postigne, te postaje sama sebi svrha.

Uspjeh na društvenim medijima ipak dolazi od poznavanja korisnika usluga. Lako je vidjeti broj ljudi koji vas prate na Twitter-u ili na Facebooku, ali bez razumijevanja vaših korisnika/potrošača/kupaca, bez poznavanja njihovih interesa, ovi brojevi su beznačajni. I to je zapravo ono što je ključno, svaka kompanija treba odrediti za sebe načine mjerenja povezanosti korisnika sa firmom.

Prezasićenost informacijama (Information overload)

U modernom društvu naša su čula prezasićena informacijama. Ovaj problem postoji od kako je tehnološke civilizacije. Sa razvojem tehnologije i prerastanjem u informacijsko društvo prve su se sa ovim problemom suočile baš najrazvijenije zemlje zapada. Posebno se pojam, informacijskog zasićenja, danas odnosi na pisane sadržaje objavljene u elektronskom obliku. Danas na svaku stranu teksta objavljenu u štampanoj formi, na papiru, (uključujući i razglednice), dolazi oko 30000 strana teksta koje se pohrane na elektronskim medijima. Postavlja se pitanje kako iz ovolike količine podataka kreirati informaciju koja ima smisla? Prezasićenost informacijama (information overload) je u savremenom dobu možda čak i veći problem od skrivanja bitnih informacija. Svaka informacija iz medija je stimulus, stresor za čoveka. Kako sve te informacije, obilje informacija kojima smo izloženi svaki dan, obrađuje naš mozak? Svakodnevno izlaganje digitalnoj tehnologiji stimulira promjene u mozgu na način da se postupno stvaraju i jačaju novi neuronski putevi, dok istovremeno stari putevi slabe. 

Infografik pokazuje šta se sve desi na internetu za samo 60 sekundi

U doba interneta ljudski mozak obrađuje i skladišti „poplave“ informacija brže nego ikada prije, a naši mozgovi se prilagođavaju zahtjevima današnjice te su u stanju u isto vrijeme obrađivati sve više različitih informacija. Brojna istraživanja pokazuju da je provođenje određene količine vremena za kompjuterom korisno za odrasle osobe, budući dovodi do povećanja sposobnosti rada s informacijama, a također spriječava kognitivno propadanje u starijoj dobi. Još jedna činjenica jeste da današnji mladi imaju značajno drugačiju mrežu živčanih veza u mozgu u odnosu na generacije koje su u digitalno doba ušle kao odrasli ljudi. Osnovne živčane veze i putevi mladih osoba, formirale su se u tehnološkoj eri karakteriziranoj smanjenjem direktnih socijalnih kontakata i povećanjem broja dostupnih i obrađivanih informacija. Da bi odgovorio na zahtjeve današnjeg načina života i potrebe za brzom obradom informacija, mozak djece se morao prilagoditi. Formirao je drugačije živčane veze i putove i drugačije radi u odnosu na način kako radi mozak starijih generacija. Današnje generacije djece u odnosu na generacije djece prije 50 godina, imaju razvijenije vizualne sposobnosti. Kao posljedica iskustava sa sve složenijim vizualnim podražajima u mogućnosti su vidjeti i obraditi informacije brže. Velika količina informacija koju obrađuju, zbog smanjene pažnje, pohranjuje se u pamćenje manje kvalitetno.

Mozak odrasle osobe tokom dana obradi oko 34 gigabajta informacija. Neka istraživanja, obavljena posljednjih godina, pokazuju da odrasla osoba dnevno čuje ili pročita 100,500 riječi, pri čemu se računa vrijeme provedeno u budnom stanju i to izvan radnog vremena. Istraživanje je proveo Roger Bone, profesor Kalifornijskog sveučilišta. Da bi došao do tog zaključka istraživao je odlaske u kino, slušanje radija, telefonske razgovore, igranje video igrica, surfanje internetom te čitanje novina, što u stvari znači da je prava brojka daleko veća. Došao je do zaključka da je rad mozga veoma naporna, te da mozak odrasle osobe dnevno izložen stotinama hiljada reči, da obradi oko 34 gigabajta informacija. 

   

Međutim, naučnici su zabrinuti, jer smatraju da je naš mozak zatrpan informacijama čiji se protok može negativno odraziti na strukturu mozga. Jedna od najeminentnijih britanskih naučnica Susan Greenfield (Suzan Grinfild) objašnjava kako je već nekoliko puta upozoravala da popularne socijalne mreže mogu posebno biti štetne za razvoj mozga kod djece. Ona kaže da one utječu na opažanje, mladim ljudima pružaju instant zadovoljstvo, što ih čini da budu više okrenuti sami sebi. 

U svakom slučaju, mišljenja su podjeljena. Sa jedne strane imamo one koji smatraju da učestala upotreba računara nesumnjivo šteti mozgu, te da je naša pažnja sada podeljena na kraće intervale. Dok sa druge strane postoje stručnjaci koji smatraju da mozak raste i povećava se u zavisnosti od načina na koji se koristi i da procesuiranje ove količine informacija može podstaći mozak da počne sa reprodukcijom nervnih ćelija. Psiholozi naglašavaju utjecaj današnje informatologije na preopterećenje mozga mladih osoba jer internet drži mozak aktivnim 24 sata, što može imati neke štetne posljedice na njihove živote. Nekoliko istraživanja je ukazalo na veću vjerojatnost razvijanja poremećaja raspoloženja kod osoba koje prekomjerno koriste Internet. „Bombardiranje“ informacijama kao posljedicu ima slabiji san, smanjenu koncentraciju i slabljenje imunološkog sustava, razvija potrebu za većom količinom podražaja iz okoline i potrebu za traženjem uzbuđenja. Osim što se događaju individualne promjene pod utjecajem tehnološkog razvoja, promijenili su se i društveni odnosi.

Izvori:

http://www.zzjzdnz.hr

http://visual.ly/information-overload-and-you

Prirucnik "kucnog stila" i stvaranje jedinstvene slike o organizaciji

Danas zivimo i djelujemo u drustvu koje mozemo slobodno nazvati "drustvom slike", pri cemu se posebno misli na sliku o necemu u ocima javnosti  ili jednostavnije kazano, medijsku sliku i imidz. Vizuelne komunikacije kao sto znamo, predstavljaju vazan instrument integriranja utisaka koje organizacija ostavlja u javnosti. Dobrom primjenom sistema vizuelnog identiteta (ovo se naziva jos i "kucni stil") u korporativnoj komunikaciji, izmedju ostalog, postize se integriranje svih dijelova korporativne komunikacije. To zapravo nije nista drugo do, dosljedna primjena grafickih simbola pri obiljezavanju proizvoda istog proizvodjaca, ali i zastita imena, grafike i logotipa. Ovim se ustaljuje vizuelni identitet firme kao jedinstven skup simbola.

Osnovne vizuelne konstante su: naziv, zastitni znak, logotip, boje, kucno pismo (tipografija-predstavlja karakterističan tip slovnih znakova koji se u okviru kreiranja identiteta odabire iz postojećih tipografskih modela. Pored karakterističnosti treba odabrati i takav tipografski repertoar koji se lako nalazi u različitim reproduktivnim sistemima. Vizualni identitet potom se prosljeđuje na: 

1. primarna sredstva komunikacije (listovni papir, omotnica, pečat, posjetnica, poslovna mapa, diploma, pozivnica, iskaznica, ulaznica, dopisnica...)
2. sekundarna sredstva komunikacije (oglas, plakat, brošura, zastava, stolna zastavica, natpis na vozilu...)
3. medijska sredstva komunikacije (oglas, plakat, prospekt, letak, displej, vrećica, naljepnica, godišnje izvješće, rokovnik, kalendar...); razlika u odnosu na sekundarna sredstva je utoliko što se definirani kućni stil npr. oglasa ili plakata prilagođava određenim proizvodima ili kampanjama
4. gotove proizvode (olovka, kapa, majica, upaljač, šalica...)
5. ambalažu proizvoda (identitet grupe proizvoda, kolekcije, transportne ambalaže, etikete, privjesnice, naljepnice...)
6. publikacije (časopis, novine, knjige...)
7. signalistiku (smjerokazi, znakovi i obavijesti)
8. uniforme

U ovu svrhu se i razvijaju prirucnici kucnog stila (house style) koji sadrze smjernice za zaposlenike radi stvaranja jedinstvene slike organizacije dosljednim primjenjivanjem logotipa, odjece, namjestaja, arhitekture itd. na svim mjestima na kojima se organizacija prikazuje javnosti. Vizualni identitet nastaje planiranim, koordiniranim i profesionalnim djelovanjem u oblikovanju pojedinih elemenata vizualne prezentacije poduzeća, koje je usklađeno s čitavom koncepcijom marketinga. 

Identitet firme predstavlja prije svega sistematiziranje i kontroliranje nastupa firme u javnosti. U tom smislu osnovu identiteta firme predstavlja priručnik (ili knjiga standarda) za njegovo provođenje, koji sadrži standarde primjene elemenata vizualne prezentacije za svaki konkretan i pretpostavljeni slučaj. U organizacijskom i pravnom pogledu poželjno je da priručnik ima karakter osnovnih normativnih akata poduzeća. 

Domace firme mozda tek sada uvidjaju znacaj vizuelnog identiteta u svim njegovim aspektima, ali cinjenica je da sve velike svjetske korporacije imaju prirucnike koji detaljno definiraju jedinstven vizuelni nastup. Jedna od prednosti koju daje dobar vizuelni identitet firme jeste doprinos integraciji, posebno kod korporacija cije je trziste prostorno disperzno, ali i integracija utisaka o organizaciji. Cilj je svakako i izgraditi prepoznatljivost i ugled, te privuci investitore i kupce.

Vizuelni identitet je i jedan od veoma bitnih elemenata total dizajna, "kao instrumenta postizanja total imagea, cija ju sustina da, doslovno sve sto vidi , cuje, osjeti, percipira o poslovnom subjektu, visoko kreativno oblikuje 'pro domo sua'"(Prof.dr.Besim Spahic)

Poslovanje kompanije Nike - Just don't do it

U savremenom svijetu u kojem iz dana u dan tehnologija sve više i više napreduje nameće se imperativ i u sportskoj industriji – moram biti cool! Tako da taj imperativ sa sobom nosi jednu vrstu psihološke moći i utjecaja na kupce. U red takvih, svjetski poznatih korporacija, spada i proizvođač sportske odjeće i obuće, Nike. Kao korporacija koja nosi etiketu svjetski poznate, očigledno čini sve kako bi ostvarila profit bez obzira na to da li se tu pojavljuje paradoks vrijednosti robe koju prodaje. Ova korporacija sama sebe ipak smatra odgovornom, a pod tom odgovornošću podrazumijeva sljedeće:

Nike vidi korporativnu odgovornost kao "neizostavni dio moći svog branda koju može iskoristiti, potom energiju i strast naših ljudi, i nivo svog poslovanja da kreira značajne promjene. Prilika je veća nego ikada za principe korporativne odgovornosti, da stvori još dublju povezanost između potrošača i zajednice, te da kreira pozitivan društveni i okolišni utjecaj u svijetu.''[1]

Ipak se teze Nike korporacije, koje se odnose na njenu korporativnu odgovornost, kose sa onim što ona svakodnevno čini kako bi uspjela samo u jednom – ostvariti i povećati profit. Pri tom iskorištava zemlje Trećeg svijeta, nefukcionalne zakone tih zemalja, slabost djece koja imaju samo jednu stvar na umu – kako preživjeti. I mnoge druge stvari koje u ovom svijetu nažalost ne funkcioniraju, ali joj stvaraju prednost. Nike, kao svjetski poznati brand, i multinacionalna korporacija, za mnoge koji to ne znaju, nije proizvođač sportske obuće. Pa kako je to moguće? Mnogi bi se sigurno zapitali. Nike se ustvari bavi poslom nazvanim export –import 'made-in-Japan' ili 'made-in-China'. Korporacija koja nema niti jedne svoje tvornice, postala je prototip za marku bez proizvoda. Pa tako naprimjer, kao savršen target za ostvarivanje svojih ciljeva, iskorištava ni manje ni više nego zemlje 'Trećeg svijeta'. 

Kao dobar poznavalac ne/funkcioniranja sistema i zakona u zemljema 'Trećeg svijeta', ova korporacija krši indonezijske zakone, koji zbog sistema kakav jeste, uopće nisu na snazi,  te stvara izrabljivačke tvornice. Kao amoralna multionacionalna korporacija iskorištava maloljetnu djecu koja ne rade ništa drugo nego što lijepe dijelove obuće i to za nekoliko centi dnevno. U tim tvornicama se ništa ne proizvodi, već se samo sklapaju dijelovi, budući da se sav materijal uvozi, komponente se proizvode opet u nekoj drugoj zemlji, gdje su radnici vještiji, ali ipak jeftiniji od američkih i evropskih. [1] Korelacija između profita i povećanja roba, nažalost, ozbiljno je narušena. Ali nije to slučaj samo sa Nike korporacijom. Postavlja se pitanje, koje su to marke 'čiste' od proizvodnje u izrabljivačkim tvornicama? Neki čak tvrde da je oduvijek djelotvorna taktika ta da je iznošenje proizvodnih tajni marke razlog zbog kojeg se narušava njen imidž na tržištu. Ali ako nešto svi rade, to ne znači da je to uredu – ljudi se moraju boriti za ono u šta vjeruju, umjesto da stoje pred ogledalom trudeći se da što bolje izgledaju.

''Prava markirana zamka ne može se postaviti preko noći, stoga proces obično počinje sa najjednostavnijim oblicima širenja marke – velikim fuzijama.''[1] Tako je Nike korporacija implementirala strategiju markiranja obrazovanja time što je postavljala reklame u školama i univerzitetima. Napadom na tržište, vođena samo jednim ciljem – ostvarenjem profita, zapitala se kako doći do tržišta tako da je počela ''napadati'' obrazovne institucije kao mjesta u kojima njeni targeti, mladi, provode najviše vremena. Iskoristila je slabu tačku privatnih obrazovnih institucija, a to su finansije i povećani troškovi školovanja. Kako troškovi održavanja modernog obrazovanja rastu, Nike korporacija svojim utjecajem ''prisiljava'' mnoge obrazovne institucije da traže alternativne izvore finansiranja što potvrđuje činjenica da se sve veći broj obrazovnih institucija okreće privatnom sektoru za finansiranjae tehnologije i edukacije.

Iako se Nike korporacija izvlači pod izgovorom kako, kao društveno odgovorna korporacija, nastoji svima pomoći, ona ipak kao markirana multinacionalna kompanija može samo govoriti o različitosti, iako su vidljivi rezultati njenih akcija, a to je vojska tinejdžera – klonova – koji uniformirani marširaju. Tinejdžeri su njihova glavna meta, jer ''oni dolaze u paketu. Ako prodate jednome, prodat ćete svima u njegovom razredu i školi.'' (Elise Decoteu) Da privatizacija prodire u sve pore života pokazuje i činjenica da se komercijalizacija nastavlja velikm brzinom. Nike korporacija je nastrojena da ''okrene'' dobru zaradu po bilo koju cijenu. Zastupljenost Nike-ove famozne ''kvačice'' pokazuju kako je marketing postao više pitanje okruženja. Nike korporacija je izmislila jednu zaista u suštini bolesnu ideologiju da bi prodavala obuću koju joj sastavlja maloljetno djete u Indoneziji. Širi sveprisutnost glamuroznih slika sportskih superzvijezda koje skrivaju ljudsku brutalnost i šire poruku – Just Do It! Ipak, ova zvjezdana multinacionalna kompanija je slavno lice globalnog kapitalizma, ali kada dođe pod pomnu kontrolu javnosti, zajedno s njom pod mikroskop dolazi i cijeli sistem njenog funkcionisanja.

Vratimo se opet na nedužnu djecu koju ova korporacija beskrupulozno iskorištava.  Ova korporacija krši ljudska prava, narušava integritet. Tako djeca širom svijeta rade u zatvorenim izrabljivačkim tvornicama, ali ono što je interesantno je činjenica da je njihov položaj rijetko zaokupio svjetsku pažnju, nastavljajući da i dalje proizvode fudbalske lopte sa famoznom kvačicom. Istrebljivanje reklama samo po sebi nije kraj. To je samo oruđe – jedno od mnogih – koje se koriste, posuđuje i iznajmljuje u mnogo širem političkom pokretu protiv markiranog života. Da u ovom slučaju za Nike korporaciju cilj opravdava sredstvo pokazuje i tvrdnja mnogih trgovaca koji kažu kako se tržištem vođena globalizacija ne želi privići na različitost već upravo suprotno od toga. Njeni neprijatelji su nacionalni običaji, lokalne marke, različiti regionalni ukusi. S tim u vezi, samo jedan interes – profit – kontrolira sve više okruženja. Tako je za mnoge vjerne kupce Nike proizvoda nijedna cijena nije suviše visoka za ove proizvode – marke i samo kupovanje proizvoda stvara jedan nedostatan odnos. Oni koji kupuju su opsjednuti markom i prihvataju taj gotovo fetišistički pristup trošenju novca pri kupovini imena Nike-ove kvačice. Ipak, ime marke ima snagu amajlije.  

Bez obzira na silne tužbe, proteste zbog onoga što ova korporacija radi, onda kada se ne može pozvati na Zakon o autorkom pravu i zaštitnom znaku da spriječe neželjeno predstavljanje marke, onda se ona oslanja na Zakon o uvredi i kleveti i na taj način spriječava izlaganje onoga što radi sudu i javnosti. Nike kao multinacionalna korporacija i dalje tvrdi da je ona poput svih drugih, samo lovac u potrazi za najpovoljnijim poslom na globalnom tržištu. Ona je vrlo izbirljiva mušterija sa specifičnim instrukcijama o naručenom dizajnu, materijalu, rokovima isporuke, i što je najvažnije sa potrebom za najnižim cijenama. A ono za šta ona nije zainteresovana je dosadna logistika i način kako te cijene spustiti tako nisko, a tvorničke zgrade, strojevi i troškovi proizvodnje, sve su te brige prebačene izravno u nečije tuđe dvorište. Bez obzira na to što je ova multinacionalna korporacija pritrčala u zagrljaj tehnikama reklamiranja, postavljanje zahodskih reklama kao jedne vrste političkog katalizatora bila je kap koja je prelila čašu. Prezasićenost logotipom stvorila im je reklamu za antireklamiranje. Prema definiciji u američkom zakonu zaštitni znak je ''svaka riječ, ime, simbol ili stvar, ili kombinacija navedenom upotrebljena (...) da identificira i razlikuje proizvod od onog što proizvode i prodaju drugi''. Kako se markiranje sve više širi, tako konkurentnom postaje svako ko radi bilo šta, što se makar i indirektno može povezati sa određenom markom, jer ono što je indirektno povezanoima potencijal da postane upotrebljivo u nekoj tački sinergijske budućnosti. Tako je zaštita od povreda autorkog prava i zaštitnog znaka postala obimna industrija koja sve više raste, iako su njeni efekti suviše dalekosežni za potpuno dokumentiranje.

''Nikeov najveći izazov jeste on sam sebi. Moraju pronaći novi identitet za koji će još uvijek moći reći 'To je Nike', ali to mora biti nešto više od 'kvačice' '' (Josie Esquivel analitičarka burze kod Morgana Stanleya za New York Times) Nike je zbog svega što radi ipak ''otkvačio'' sam sebe (asocijacija na logotip), njegova sveprisutnost je prestala biti priča o uspješnosti svoje marke. Postala je njegova slabost. Formiranje karaktera je odgovornost koja leži na svakom od nas, moral kao vrlina nije nusproizvod memorisanja određenog broja pravila ili apstraktnih principa. Etička ispravnost zahtijeva posvećenost, razmišljanje i upornost, zahtijeva određeni korpus moralnog znanja i sposobnost moralnog rezonovanja. Međutim, fundamentalne vrijednosti na kojima počivaju takve odluke ne variraju u zavisnosti od zanimanja moralnog zastupnika.

---

 Izvor: Dajana Habul,  istraživački rad "NIKE-  'Just Do It' ili 'Just Stop It'

[1] www.nikebiz.com/responsibility/

[2] NO LOGO, Naomi Klein, VBZ, Zagreb, 2002.  Str. 165.

  

Propagandni apeli

Zadatak propagandne poruke jeste stvaranje, pojačavanje ili mijenjanje stavova potrošača radi pozitivnog reagiranja , a da bi se to postiglo koristi se propagandni apeli. Propagandni apel je skup poticaja koji se na osnovu rezultata primjenjene psihologije upotrebljavaju u propagandnoj poruci da bi pobudili i aktivirali želje i osjećaje koje stvaraju potrebe za propagiranim proizvodima i uslugama. Svi se apeli temelje na ljudskim motivima, te sa slikom, riječju i zvukom nastoje ljude informirati i aktivirati. Za odgovarajući krug ljudi  potrošača treba izabrati pravi apel ili kombinirati nekoliko apela u nekoj poruci da bi se došlo do pozitivnih rezultata što će se ogledati u reakciji publike i naklonosti prema proizvodu. Propagandist svojim radom utječe na javnost, na formiranje njezina mišljenja i gledanja, i stoga je dužan imati na umu da ne treba izazivati i iskorištavati negativna ljudska svojstva kao što su npr. pohotljivost, gramzljivost, svirepost, umišljenost, hazarderstvo itd. U propagandi artikala široke potrošnje neki od apela se često upotrebljavaju, ali se mogu primjeniti i pri propagiranju svakog proizvoda i usluge, navodi prof. dr. Besim Spahić, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.  To su sljedeći apeli:

1. Apel na sex: ,Često “klizak teren”, jer ponekad dovodi do neukusnosti, lascivnosti i vulgarnosti. Ono što je estetsko i s mjerom izraženo i doneseno ljudskom oku je ugodno. Pretjerivanje može biti više štetno nego korisno. Apel na seks upotrebljava se u propagandi gotovo svih proizvoda osobne potrošnje, pa i proizvoda investicijske potrošnje. Nije dobro da se iskoristi da bi se skrenula pažnja na vlastiti proizvod, bez obzira na njegovu namjenu. Neukus poruka s apelom na seks, kao i dvosmislenost, uvlači se u propagandne poruke skoro svih proizvoda. 

2. Apel na štednju:  Čovjeku je prirođen osjećaj za štednju u svakodnevnom životu, bilo to u vezi s novcem, bilo čuvanja stvari. Svaka propagandna poruka što obećava potrošaču neku štednju ili mu daje specijalnu pogodnost (duže trajanje, izdržljivost nekog proizvoda) ili uslugu, uvijek privlači pažnju zainteresiranog kupca. U doba nestašica i drugih poremećaja na tržištu može se upućivati apel na štednju i to uspješno.

3. Apel na ponos: Ljude u biti obuzima više ili manje osjećaj ponosa kad posjeduju nešto što drugi nemaju. Susjedima i prijateljima vole pokazivati nove kupljene stvari, govoriti o svojim uspjesima u poslu, ponose se svojim talentom i drago im je kad mogu  bilo kojom prigodom istaknuti. Kod primjene tog apela  valja dobro razmisliti o tome kako ga oblikovati, da ne izazovemo nezadovoljstvo.

4. Apetit: Jelo je tjelesna potreba, dnevna potreba i užitak. Osjećaj gladi i želju za jelom upravo izazivaju mnoge fotografije u boji i crteži prehrambenih proizvoda. Ovaj apel se osobito može primjeniti u propagandi i publicitetu ugostiteljstva i industrije prehrambenih proizvoda. U propagandi turizma mogu se propagirati nacionalna jela, specijalna vina i ostala pića što interesiraju turistu i gurmana.

5. Roditeljska ljubav: Apel na roditeljsku ljubav siguran je oslonac s kojim može računati propagandist koji želi utjecati na roditelja, osobito majke. Roditeljima nije ništa teško kad je u pitanju sreća njihova djeteta vole ih vidjeti veselu, zdravu, sretnu. 

6. Apel na strah: Interesantan i očit primjer ili ilustracija onoga što bi se moglo dogoditi, ako pojedinac ne upotrijebi propagandni proizvod ili ako upotrijebi određeni proizvod, jako je i djelotvorno oruđe u propagandnim porukama. Slika sudara, prikaz nesreće zbog nezaštićenosti pri radu ili propusta koji dovodi do neugodnih posljedica, narušavanje zdravlja itd. apeliraju na sigurnost i zaštitu.

7. Novost: Riječ ,,novost’’ magična je riječ, ona oduvijek stvara pobudu, budi interes i radoznalost. Svaka promjena na postojećem proizvodu ili pakovanju, novi dodaci, svakovrsna tehničko-tehnološka poboljšanja, nova poslovna politika, nova vrsta usluge i dr. mogu biti element za stvaranje poruke s apelom na novost. 

8. Zdravlje: To je apel što ga najčešće upotrebljavaju tvornice prehrambenih, farmaceutskih, kozmetičkih, parfumerijskih i drugih proizvoda, da bi ljude potakle da čuvaju zdravlje, provode preventivne mjere i liječenje. 

9. Tendencija imitiranja.  U slučaju da proizvod koji se propagira, upotrebljava neka poznata ličnost javnog, kulturnog ili sportskog života, u potrošača se budi želja za imitiranjem. Modne kuće za svoju propagandu koriste mnoge filmske glumice koje služe npr. kao uzor za odjevanje. Treba spomenuti i posezanje za izjavama pojedinih ljudi, tj. potrošača koji će besplatno ili uz nagradu reći da su upotrebom toga i toga proizvoda postigli zadovoljavajući rezultat. 

10. Želja za dobitkom:  Želja koja je usađena u svakom čovjeku i propagandisti je mogu dobro iskoristiti u svojim  porukama, obećavati besplatne uzorke, brošure, prospekte, nagrade, premije itd. 

---

[1] http:/www.wsu.edu:8080/~taflinge/index.html

[2] V.Pakard ,,Industrija svijesti’’ (Sedma sila –Beograd 1967 god. Str. 79)