Poželio si da budeš neko drugi. To znači da napuštaš osobu koja si ti!”.
Ko sam ja? Da li sam ono čime se i kako se predstavljam? Da li je moj imidž u harmoniji sa mojim identitetom? Nije toliko teško obmanuti druge ali kako se suočiti sa sobom. O problemu velike razlike između onoga što jesmo i kako se predstavljamo najlakše nam je govoriti kroz primjere na društvenim mrežama. Reklo bi se da nam društvene mreže daju prostora da budemo ono što uistinu jesmo ali i ono što nikada nećemo biti. Nekima je to idealna prilika da budu odvažni, da komentarišu i kažu ono što se nikada ne bi usudili, naravno pod lažnim imenom, često šaljivog ili ironičnog konteksta. To je, također, mjesto gdje se stvara lažni imidž koji u današnjem društvu obavezno podrazumijeva bogatsvo, ljepotu, zdrav život i sve ostale lijepe „slike života“ koja plijene naša čula. Nekima je pri tome bitno da ih drugi vide kao pametne, nekima da ih vide lijepe, nekima i jedno i drugo. Kada se sve sagleda, onako površinski, današnje društvo jeste društvo sujete, narcisodno društvo, društvo plastike i obmane.
Problem, međutim nije ni u tome, nego u činjenici da je svaki pojedinac različit, i umjesto da se slave te različitosti odlučili smo se za kloniranje i kopiranje. Da zamislimo današnje ljude kao proizvode, većina bi imala istu etiketu. Ono čega nismo svjesni jeste, koliko to odstupanje od svoga JA, može da izazove problema. Ovaj problem svakako bolje objašnjava psihologija.
Danas sa sigurnošću znamo da razvoj ličnosti nije tako jednostavan. Iako je ličnost i celokupan psihički život u velikoj meri uslovljen genetskim i drugim biološkim činiocima, pored genetskih faktora razvoj u mnogome zavisi od interakcije između selfa (osobe) u nastajanju i važnih osoba iz njegove/njene okoline. Identitet se stiče i gradi kroz odnose sa drugima. Odnosi sa drugima u koje investiramo mnogo emocija (jer su nam neophodni da bi se mi formirali) su te „elementarne čestice“ od kojih se formira naš identitet i naše JA, vlastiti self. Način na koji kasnije doživljamo sebe u mnogome zavisi od toga kako su nas doživljali ti značajni drugi i našeg opažanja toga kako nas drugi doživljavaju. http://www.vaspsiholog.com/2011/01/psiholoski-razvoj-granice-i-identitet/
U normalnim okolnostima malo ko je svjestan svog identiteta. O njemu se ne razmišlja. Međutim, na nekim životnim prekretnicama, od kojih se prve javljaju u doba puberteta, možemo doći u situaciju da se zapitamo ko smo, čemu težimo, da počnemo da promišljamo o identitetu, o svojim vrijednostima... Ako potraje taj period tokom kojeg je narušen osećaj kontinuiteta između onoga šta smo bili, šta smo sada, ali i zamišljanja o tome šta ćemo tek postati, govorimo o krizi identiteta, a u krajnjoj liniji i o gubitku identiteta. Kakve situacije nas mogu navesti da uđemo u tuđu kožu koja nikada ne može biti toliko udobna kao sopstvena, da preuzmemo nečiju ulogu kao da je naša, o tome govori Marjan Tošić, psiholog iz Beograda, ali najpre pojašnjava da je identitet doživljaj sopstvene cjelovitosti i posebnosti u određenim socijalnim ulogama, ali i u životu uopšte.
Znaci krize identiteta su anksioznost, zbunjenost, dezorijentisanost, nesigurnost, potištenost ili, pak, odbrana od takvih uznemiravajućih osjećaja, kao što su identifikacija sa drugima, oslanjanje na autoritete, institucije od autoriteta i slično. Stres i traumatična iskustva imaju veze sa “odricanjem od samog sebe” i sa gubitkom identiteta. Zajedničko za stres i traume jeste da su to za nas ugrožavajuća iskustva. A kada smo ugroženi mi rizikujemo da se “odreknemo sebe”, da pobjegnemo od neke bolne istine i tako se udaljimo i od sebe, od svog “pravog ja“.
Više na ovu temu:
Nema komentara:
Objavi komentar